«

»

Nov 27

Dario Hrupec: Protiv nadnaravnoga!

Astrofizičar i sveučilišni profesor dr. sc. Dario Hrupec, ove je godine publicirao knjigu Protiv nadnaravnoga: razmišljanja o istini, znanosti i knjigama. Dario Hrupec je javnosti poznat kao popularizator znanosti i kritičkoga mišljenja; održao je oko stotinjak popularnih predavanja o znanosti, kritičkom mišljenju, obrazovanju, te je gostovao više od osamdeset puta na radiju i televiziji. Bazi od Hrupecovih stotinjak odabranih radova, iz navedenih područja, možete pristupiti ovdje. O njegovoj novoj knjizi, kao i razmišljanjima o znanosti, filozofiji i budućnosti fizike, možete pročitati u interviewu kojeg smo napravili sa dr. Hrupecom za viva-fiziku:

Dario Hrupec drži predavanje "Astrologija - Zabluda koja traje milenijima" na Skepticima u pubu u Rijeci, 2013. (pzkm.org)

- Što je glavna tema vaše knjige i što vas je motiviralo da ju napišete?

Knjiga je zapravo zbirka autorskih tekstova koji su, zadnjih deset godina, bili objavljivani u domaćim časopisima i na mrežnim portalima. Ideja tiskanja tih članaka u formi knjige došla je od zagrebačkog izdavača Krune Zakarije. On je ranije bio objavio knjigu mojeg kolege fizičara, Saše Cecija. Obojica smo počeli pisati društveno angažirane tekstove s istim motivom: raskrinkati šarlatane i prodavače magle koji svoju djelatnost lažno prikazuju kao znanost. A da bismo mogli razlikovati pseudoznanost od znanosti valja razumjeti kako znanost uopće funkcionira. Zato je glavna tema knjige, odnosno zajednički nazivnik svih tekstova sadržanih u knjizi, promocija prirodnih znanosti, naročito znanstvene metode.

- Kako se definiraju pojmovi naravno i nadnaravno i možete li nam dati konkretne primjere obe kategorije?

Naravno znači prirodno. U kontekstu prirodnih znanosti, naravno se odnosi se na prirodne pojave. Recimo: gravitacija, duga, magnetizam, širenje svemira. Nadnaravno je natprirodno, ono što je navodno izvan prirode. Recimo: duhovi, anđeli, demoni, bogovi. Prirodne znanosti kreću od (metafizičke) pretpostavke da su SVE pojave PRIRODNE pojave i da te pojave načelno možemo razumjeti. U jednom od tekstova iz knjige napisao sam da je znanost negacija nadnaravnog. Otud naslov Protiv nadnaravnoga.

- Koji su učestali argumenti za nadnaravno (ili bolje da pitam “za supernaturalizam”?)?

Ideja nadnaravnoga ima temelje u metafizici “dvaju svjetova” koja potječe od filozofa kao što su recimo Parmenid, Platon i Aristotel. Ukratko, uz ovaj fizički svijet postojao bi i drugi svijet, a do spoznaja o tom drugom svijetu dolazili bismo nekakvim mističnim uvidom, bez pomoći osjetila. Tu ideju su kasnije razvijali neoplatonisti, a poslužila je i kao baza za velike monoteističke religije. Supernaturalistički svjetonazor stoga je duboko ukorijenjen u mentalitet velike većine ljudi.

- Koji su, po vašem mišljenju, najjači argumenti protiv nadnaravnoga?

Drukčiju metafiziku, koju bismo slikovito mogli nazvati metafizikom “jednoga svijeta” začeli su filozofi kao Demokrit, Epikur i Lukrecije. Ukratko, sve što postoji je ovaj naš svijet, a spoznaje o njemu možemo dobiti zahvaljujući osjetilima, dakle opažanjima. Pretpostavke od kojih polazi prirodna znanost pripadaju metafizici naturalizma. A naturalizam isključuje ideju “drugog svijeta”. Rekao bih da su dosadašnji rezultati prirodnih znanosti najbolji argument protiv nadnaravnoga.

Naslovnica knjige "Protiv nadnaravnoga"

- Zašto teorija velikog praska i teorija evolucije imaju toliku “popularnost” među općom populacijom i učestalo se nalaze na meti raznih kritika, dok ostale spoznaje (kao Coulombov zakon ili kvantna elektrodinamika) nikad nisu na meti takvih kritika?

Teorija velikog praska i teorija evolucije su znanstveni odgovori na pitanja postanka svijeta i čovjeka. A postanak je središnja tema svih mitologija i religija. S obzirom da religije daju odgovore koji se u principu ne propituju, ne dovode u sumnju, onda se drukčiji odgovori – oni znanstveni – ne dočekuju s dobrodošlicom. Veliki prasak i biološka evolucija su teme koje najdublje zadiru u svjetonazor pojedinca i zato se obično doživljavaju kao napad na osobni integritet.

- Je li načelno moguće opovrgnuti naturalizam/supernaturalizam?

Ne. Ni opovrgnuti ni dokazati u matematičkom smislu. No, ako ih uzimamo kao radne pretpostavke za sustav ideja na temelju kojih tumačimo svijet, onda itekako možemo – na temelju rezultata – reći koji je pristup korisniji ili produktivniji. Izvrstan odgovor na to pitanje dao je John Ellis u knjizi How Science Works. Prepričao sam ga u uvodu svoje knjige, što ovdje citiram:

“Svijet možemo tumačiti na dva načina, jedan je naturalizam, a drugi supernaturalizam. Naturalizam podrazumijeva da su sve pojave prirodne pojave i da se te prirodne pojave ponašaju po nepromjenjivim pravilima (‘prirodnim zakonima’). Supernaturalizam pak podrazumijeva da uz fizički svijet postoji i drugi, nevidljivi svijet s bićima koja na naš svijet djeluju nepredvidljivo. Poanta je da su i naturalizam i supernaturalizam pretpostavke, da su logički mogući, ali da ne mogu oba biti točna. Jedan, po definiciji, isključuje drugoga.”

- Kroz povijest su se mijenjali naši koncepti o prostorvremenu, prirodnim zakonima, itd. Mislite li da ćemo ikada imati konačnu teoriju, koja će opisati prirodu onako kakva ona uistinu jeste?

Fizika kao osnovna prirodna znanost teži konačnoj teoriji kao jedinstvenom opisu svega postojećeg. Moguće da ćemo jednoga dana riješiti nesuglasice između temeljnih opisa prirode, posebice između kvantne fizike i teorije relativnosti, no to još uvijek ne mora biti opis prirode “kakva ona uistinu jeste”. Potpuno slaganje naših ideja o stvarnosti sa samom objektivnom stvarnošću je zapravo definicija istine. Pitanju istine posvetio sam prvi dio svoje knjige. Ukratko mogu reći da prirodna znanost ne daje konačnu istinu nego joj samo asimptotski teži. No, ne možemo znati koliko smo blizu zato što ne možemo znati kakva je uistinu stvarnost.

- U traganju za dokazima supernaturalnog, ljudi se često osvrću na osobna iskustva. Mogu li osobna iskustva biti dobar temelj određenih spoznaja?

Subjektivna iskustva nisu načelno loša. Ona nas mogu primjerice ispuniti zadovoljstvom, motivirati ili inspirirati. No, subjektivna iskustva ne treba tretirati kao provjerene činjenice na temelju kojih možemo graditi pouzdano znanje. Subjektivna iskustva su zapravo naše interpretacije osobnih doživljaja i kao takve snažno ovise o prethodnom znanju i našem svjetonazoru. Prirodna znanost je sustav ideja temeljen na objektivnim informacijama iz kojih je vrlo pažljivo isključen svaki subjektivni aspekt. Osobna iskustva možda mogu biti važan segment nečijega života, ali ne mogu biti zamjena za objektivni znanstveni pristup.

- Na kraju, koja bi bila najvažnija poruka vaše knjige?

Način na koji prirodne znanosti dolaze do znanja nazivamo znanstvenom metodom. Najvažniji korak znanstvene metode je eksperiment ili testiranje ideja. Na temelju eksperimenata se ideje odbacuju ili se pak privremeno prihvaćaju. Nove činjenice iziskuju reviziju starih ideja, bez obzira na prijašnje eventualne potvrde. Smatram da bi takav pristup – neprihvaćanja ideja bez prethodne provjere – bio koristan svakome u svakodnevnom životu. Bez obzira je li ideja naša vlastita ili je preuzeta od drugih, ne bi ju trebalo prihvaćati bez provjere, niti ju smatrati vječnom istinom koja, u svjetlu novih činjenica, ne bi mogla biti promijenjena.

Prije nego što završimo sa člankom, izdvojit ćemo isječak iz članka dr. Hrupeca “Što je to znanost?” objavljenog u ČIS-u, 2012.

Prirodno i natprirodno

U definiciji znanosti napisao sam da znanost, između ostalog, daje objašnjenja o svijetu. To, naravno, nije samo odlika znanosti. I puno prije pojave znanosti ljudi su nastojali tumačiti svijet. Radili su to kroz priče koje danas nazivamo mitovima, a kasnije (i sve do danas) i kroz religiju. U načelu, postoje dva načina tumačenja svijeta. Oba načina su zapravo pretpostavke i oba su logički moguća. No, ne mogu oba biti ispravna – jedan, po definiciji, mora isključiti drugog. Prvi je supernaturalizam – ideja prema kojoj osim prirode postoji još i nevidljivi te nepredvidljivi svijet. Drugi je naturalizam – ideja da je priroda jedina prava stvarnost i ništa izvan nje ne postoji. Znanost radi u okviru naturalizma, sve pojave smatra prirodnim pojavama. Također, ima radnu pretpostavku da je prirodne pojave, u načelu, moguće razumjeti. To je bilo jasno već i prvim grčkim filozofima, počevši od Talesa. Ne treba posebno ni isticati da se supernaturalizam temelji na vjeri, a naturalizam na razumu. Supernaturalizam ima vrlo dugu tradiciju dok je naturalizam relativno nedavna pojava. Pojava naturalizma nije značila nestanak supernaturalizma. Oba pristupa postoje danas usporedno. Štoviše, supernaturalizam je i dalje daleko zastupljeniji. Isto tako, valja znati da u povijesti ne postoje oštri rezovi. Mnogi poznati znanstvenici, koji su dali važne doprinose znanosti, zadržali su, u većoj ili manjoj mjeri, supernaturalistički pogled na svijet. Neki od primjera su: Galilei, Newton, Faraday, Bohr, Heisenberg i Planck. To, naravno, treba gledati u povijesnom kontekstu. U doba Galileja i Newtona bilo je nezamislivo javno iskazivanje naturalističkog svjetonazora. Kasnije je to postalo moguće, ali ne baš i društveno prihvatljivo. Danas nije neprihvatljivo, no ljudi su većinom konformisti – prilagođavaju se “tradiciji svoga plemena” (kako je to objasnio britanski astrofizičar Martin Rees koji je za svoj konformizam nagrađen Templetonovom nagradom).

Hipoteza, teorija ili model, činjenica, istina

Svojedobno je jedan hrvatski fizičar (kojemu ovdje ne želim navoditi ime) izjavio za jednu lokalnu televiziju: “[Veliki prasak] je samo jedan model, to nije nužno istina … to je ono što takozvani nevjernici pričaju … oni koji vjeruju u veliki prasak i evoluciju … hipnotizirani i ostali hipnotizirani u takozvanom boljševizmu …” Puna analiza te rečenice zauzela bi cijelu knjigu pa ću se morati ograničiti samo na neke segmente koji su bitni za temu ovog članka. Najprije treba razumjeti što je model ili teorija te kakve veze ima s činjenicama i istinom. Hipotezu (ili pretpostavku) smo već spomenuli. To je početna tvrdnja koju tek treba testirati. Recimo, auto vam je stao nasred ceste i postavite hipotezu: “Nestalo je benzina” (jedan neznanstveni pristup bi, možda, mogao biti: “Bog je tako htio” i tu bi bio kraj priče). Znanstveni pristup ima tri ključna koraka: (1) obaviti opažanje, (2) predložiti teoriju i (3) koristiti teoriju za predviđanje budućih opažanja. Opažanje bi značilo provjeriti stanje u rezervoaru. Ako je rezervoar pun znači da nam je hipoteza pogrešna i da ju treba modificirati (inzistiranje na tome da je rezervoar prazan iako smo utvrdili da nije, odgovaralo bi pseudoznanosti). Ako rezervoar jest prazan (to je, dakle, činjenica) onda možemo postaviti teoriju ili model (što odgovara objašnjenju), recimo: “Svaki put kad auto stane rezervoar je prazan”. Bez obzira koliko puta potvrdimo tu teoriju (auto stane, a mi utvrdimo da je rezervoar prazan) to ne znači da je ona istinita. Dovoljan je jedan protuprimjer (auto stane, a mi utvrdimo da je rezervoar NIJE prazan) da teorija padne u vodu. Tada moramo modificirati teoriju (proširiti ju i na druge mogućnosti). Treći, najvažniji, dio znanstvenog pristupa ću ovdje izostaviti. Vratit ću mu se, vrlo detaljno, u idućem članku – o znanstvenoj metodi. Recimo, zasad, da činjenice uglavnom odgovaraju opažanjima. Na primjer, činjenica je da za većinu galaksija opažamo spektralni pomak prema crvenome. Činjenice se rijetko mijenjaju (ili se uopće ne mijenjaju). Teorija ili model odgovara objašnjenju činjenice. Teorije su, za razliku od činjenica, podložne promjenama. Znanost je neprekidno nastojanje da se nađu bolja objašnjenja, dakle bolji modeli ili teorije. Oni modeli koji su potvrđeni nebrojeno puta dobivaju status zakona. Recimo, Hubbleovim zakonom se tvrdi da je brzina udaljavanja galaksija razmjerna njihovoj udaljenosti. No, čak ni zakoni nisu izuzeti od mogućnosti preispitivanja i od toga da budu oboreni ili modificirani. Sad se možemo vratiti tvrdnji s početka priče. Točno je da je “veliki prasak samo jedan model koji uopće ne mora biti točan”. No, to možemo reći za apsolutno svaku teoriju u znanosti. To spomenuti fizičar zna (i namjerno prešućuje), ali javnost ne zna pa ostaje dojam da je veliki prasak tek jedna od brojnih teorija koja je vjerojatno “trla baba lan”. Drugo, što je također namjerno prešućeno, jest da veliki prasak (za razliku od ostalih, alternativnih, modela svemira) ima puno, puno eksperimentalnih potvrda. U svakom slučaju, daleko više od bilo koje druge teorije svemira. Veliki prasak je daleko najbolji model nastanka svemira koji trenutno imamo. Možda ćemo jednog dana imati još bolji model. No, zasad ga nemamo. Spominjanje boljševika (sovjetskih komunista) i teorije evolucije nesumnjivo ukazuje na ideologiju. Zajednički nazivnik teorije velikog praska i teorije evolucije je postanak (svijeta i čovjeka) koji ne treba, kako je rekao Laplace, “tu hipotezu” (to je slavni Laplaceov odgovor na Napoleonov komentar da se u njegovoj velikoj knjizi o svemiru nigdje ne spominje stvoritelj). To i dan danas, očito, mnogima smeta. Kad se za veliki prasak ili za evolucije kaže: “To je samo model” ili “To je samo teorija” to jest točno, ali je krajnje nepošteno (pogotovo kad to izjavljuje znanstvenik). Zato što je sugerirani smisao te tvrdnje (koji se lako vidi iz konteksta) zapravo: “To je pusta priča, ne vjerujte glupostima”. I zato što je sve u znanosti “samo model”. Ali, nisu svi modeli ravnopravni. Neki su dobro potvrđeni opažanjima, neki manje dobro, a neki uopće nisu potvrđeni. Veliki prasak i evolucija su iznimno dobro potvrđeni brojnim opažanjima. Osim toga, veliki prasak i evolucija nemaju nikakve veze s vjerovanjem. To nisu stvari u koje se vjeruje ili ne vjeruje. To su trenutno najbolji postojeći modeli razvoja svemira i razvoja živih bića na Zemlji. Najbolji znači da su potkrijepljeni s daleko najviše opažanja. Možda ćemo jednog dana imati bolje modele, ali zasad nemamo. Dakle, to nije stvar vjere nego stvar poštenja i dosljednosti: ili to pošteno priznajete ili nepošteno prešućujete.

Granice znanosti

Konačno, bez obzira na to koliko puta model bio potvrđen, i u kojim je sve varijantama bio testiran, nikad (ali NIKAD) ne možemo reći da je apsolutno istinit. Ni tisuću potvrda ne može dati garanciju istine, ali samo jedan jedini negativni rezultat može srušiti model. Ovo možda zvuči razočaravajuće, no znanost je takva – naprosto ne daje konačne istine. Možda im se približava, ali ih nikad ne doseže. SVE u znanosti je podložno stalnom preispitivanju i promjeni. No, u tome se zapravo krije sva njezina snaga – većina znanstvenih spoznaja, na kraju krajeva, dođe vrlo blizu istini. Kao što je Einstein jednom rekao: cijela je znanost, u usporedbi sa stvarnošću, primitivna i djetinjasta – no ipak je najvrednija stvar koju imamo.

Crtica o autoru: Dario Hrupec docent je na Odjelu za fiziku Sveučilišta u Osijeku. Bavi se visokoenergijskom gama-astronomijom. Član je međunarodne kolaboracije MAGIC, čiji su Čerenkovljevi teleskopi smješteni na kanarskom otoku La Palmi, i međunarodne kolaboracije CTA, čiji se teleskopi tek grade na La Palmi i Paranalu.

About Mate Jagnjić

Read it: http://www.bohmian-mechanics.net/research_papers.html

More Posts (20)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

Slider by webdesign