«

»

Nov 11

Kvantne gluposti

Kvantna teorija je jedna od najmoćnijih znanstvenih teorija koju je čovječanstvo ikada spoznalo, kao i najpreciznije testirana teorija u povijesti znanosti (neke vrijednosti iz kvantne elektrodinamike su testirane do na trinaestu decimalu – kao da mjerite udaljenost između Berlina i New Yorka sa preciznosti od tisućinke milimetra). Utjecaj kvantne mehanike na razvoj društva je nemjerljiv. Gotovo sva bitna moderna tehnologija bazirana je na spoznajama kvantne mehanike – od računala na kojem upravo tipkate (poluvodiči, fizika čvrstog stanja, itd.), kao i većine elektroničkih uređaja koje koristimo u svakodnevnim životu, preko lasera i telekomunikacija, do medicinskih uređaja (nuklearna magnetska rezonanca, npr.), itd. Naravno, tu priča ne prestaje jer se neobični efekti iz kvantne mehanike pokušavaju što više iskoristiti, te se danas razvijaju kvantna računala koja će imati neusporedivu veću moć od klasičnih, kvantna kriptografija (s ovim mehanizmom bi bilo nemoguće – u stvarnom smislu te riječi – da vam netko čita poruke, a da vi to ne znate), kvantna fotonika, spintronika itd.

Kvantna mehanika je ujedno toliko neobična i revolucionarna da je sve što je bilo prije kvantne mehanike, uključujući i Einsteinovu specijalnu i opću teoriju relativnosti, nazvano “klasičnom fizikom”. Zamislite koliko je kvantna teorija trebala biti neobična da bi se Einsteinova teorija o četvorodimenzionalnom prostorvremenu u kojem masivna tijela zakrivljuju prostorvrijeme i pored kojih vrijeme sporije teče, koja ima čitav spektar čudnih rješenja (kao što su crne rupe ili crvotočine), nazvala “klasičnom” od momenta kada se kvantna mehanika pojavila.

No zbog čega je toliko neobična? I zbog čega, gotovo stoljeće nakon što se pojavila, fizičarima i dalje stvara glavobolje i nejasnoće, premda je istovremeno odlično primjenjuju na tehnologiju?

Fizičari pokušavaju razumjeti svemir u kojem egzistiraju, te je kvantna mehanika bila nužnost koja je uspjela objasniti sve probleme s kojim su se fizičari susreli na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Međutim, rješenja problema bila su toliko radikalna – u smislu kvantne teorije – da je to među najvećim fizičarima 20. stoljeća stvorilo raskol. Gdje je točno nastao raskol?

Svaki put kada se gradi fizikalna teorija, postoji dva ključna elementa: (i) matematički formalizam – aparat koji nam služi za opis sustava, predikciju ponašanja sustava, ukratko, koji nam služi za računanje; (ii) ontologija – koja definira fizikalne entitete, odnosno, koja nam kaže da li pričamo o česticama, valovima, strunama ili nečem drugome, u kakvom se prostoru sve to događa, koje su bitne interakcije među tim elementima, itd.

Kada zbrojite (i) i (ii) dobivate fizikalnu teoriju čiju točnost testira sama priroda. Ukoliko se predikcije fizikalne teorije slažu sa rezultatima eksperimenta, fizikalna teorija se prihvaća. Ukoliko ne, odbacuje se. Simple as that. Velika prednost prirodnih znanosti, naspram brojnih ostalih, je to što prirode znanosti imaju objektivnoga arbitra koji im presuđuje koja je teorija, od svih ponuđenih, točna. Taj arbitar je sama priroda, and Nature, as Feynman once said, cannot be fooled.

Raskol u kvantnoj

U kvantnoj mehanici raskol nije ležao u matematičkom formalizmu jer su se svi slagali da je taj formalizam točan, pošto je davao točne predikcije (npr. objašnjavaju je zašto elektron je propadne u jezgru atoma i zašto atom ima diskretne spektre koje su fizičari već ranije detektirali). Raskol je ležao oko same ontologije, odnosno oko onoga o čemu kvantna mehanika uistinu govori (Česticama? Valovima? Informacijama?), te da li je kvantna mehanika kompletna teorija ili je samo aproksimacija dublje teorije.

Zbog neslaganja sa određenim aksiomima tadašnje kvantne mehanike, nastale su brojne akademske rasprave, te su se iz toga izrodile nove kvantne teorije (poznatije kao “interpretacije kvantne mehanike”). Međutim u tom svemu svoj prostor su našli i new age pokreti, te razni šarlatani, koji su, uvidjevši da kvantna mehanika, unatoč svojoj točnosti i enormnoj prediktivnoj moći, ima i dalje nerazjašnjene stvari unutar same teorije, pokušali iskoristiti tu situaciju da kroz kvantnu mehaniku proguraju svoje ideološke vizije. Zbog same moći i prediktivne sposobnosti prirodnih znanosti, ne čudi da ih, često, razni ideološki pokreti žele imati na svojoj strani.

Dok u fizici nitko ni ne spominje takve new age ideje, one su jako rasprostranjene van fizike i zbog svoje popularnosti lako pronalaze put do opće populacije – a temeljna premisa im je da u kvantnoj mehanici svijest (ili promatrač) igra iznimno važnu ulogu, iz čega dovode konkluzije da sami kreiramo stvarnost, da je svijest iznad materije i slično. U ovom članku ćemo pokazati zašto su premise i konkluzije takvih pokreta pogrešni i nevezani za kvantnu mehaniku, ali i ukazat ćemo na samu odgovornost fizičara u širenju takvih ideja. Stoga ćemo proći kroz kratku povijest kvantne mehanike, objasniti koji su elementi kvantne mehanike doveli do podjela, kako je u to sve uskočila “svijest” i kako su na kraju to uspjeli iskoristiti razni ideološki pokreti.

Vojnik Specijalnih snaga Američke vojske Lyn Cassady pokušava snagom svojih misli ubiti.. kozu. Iz filma: The Men Who Stare at Goats (2009).

Formalizam kvantne mehanike

Centralna jednadžba kvantne mehanike je Schrödingerova jednadžba. Za različite sustave, Schrödingerova jednadžba će nam dati različita rješenja u obliku valnih funkcija. Prvom polovicom dvadesetog stoljeća trajale su rasprave o tome što je to valna funkcija, koju dobijemo kao rješenje Schrödingerove jednadžbe, i koncenzus je pao na Bornovu interpretaciju koja kaže da sama valna funkcija nije ništa, ali kvadrat valne funkcije nam daje vjerojatnost nalaženja čestice u nekom dijelu prostora.

Što to konkretno znači? Recimo da imamo elektron u kutiji koju podijelimo na dva dijela i razdvojimo, proizvoljno daleko (možete i na dva “kraja” svemira, ako želite). Valna funkciju takvog sustava možemo, u principu, prikazati na sljedeći način

 IΨ > = a*IPrva_kutija> + b*IDruga_kutija>

Kvadrat koeficijenata a i b nam govori kolika je vjerojatnost da ćemo elektron naći u prvoj ili drugoj kutiji. U ovom slučaju ta vjerojatnost je jednaka, odnosno 1/2.

Ovo ne bi bio problem kada bi valnu funkciju tretirali samo kao funkciju koja nam otkriva vjerojatnost jer u tom slučaju ne bi bilo nikakve razlike između kvantne i klasične fizike. Klasično gledano, rekli bismo da je elektron zasigurno u jednoj od kutija, ali pošto ne znamo točno u kojoj, postoji određena vjerojatnost da je u jednoj ili drugoj – no zasigurno je u jednoj od te dvije kutije. No takva interpretacija valne funkcije nije konzistentna sa našim eksperimentima. U kvantnoj mehanici prisiljeni smo dati valnoj funkciji puno jaču ulogu; ona ne govori samo kolika je vjerojatnost da nađemo našu česticu negdje, već, prema standardnoj kvantnoj mehanici, direktno opisuje stanje čestice koje je u superpoziciji dva stanja: stanju u kojem je čestica u lijevoj kutiji i stanju u kojem je čestica u desnoj kutiji. Dakle, ne samo da nam valna funkcija otkriva vjerojatnost nalaženja čestice u nekom od stanja, već nam govori da sistem nije u određenom stanju, već u superpoziciji istih – odnosno, da elektron nije u jednoj u kutija, nego je u nekakvom “sablasnom” stanju. Zbog te vrlo neobične slike valne funkcije, Heisenberg je napisao:

“Mislim da moderna fizika ide u prilog Platonu. Najmanji dijelovi materije nisu fizikalni objektu, u običajnom smislu. Oni su forme i ideje koje jedino mogu nedvosmisleno biti izražene u formi matematike.”

(Naravno, ovdje opisujemo Kopenhagenšku ili “standardnu” sliku kvantne mehanike. Postoje i druge slike u kojima je elektron uvijek u jednoj od kutija, a valna funckija igra ulogu nelokalne “sile” koja utječe na ponašanje tog elektrona, itd.)

Kolaps valne funkcije

Superpozicija je zanimljiv koncept, ali kada god vršimo mjerenje u našem laboratoriju, ne dobivamo nikakvu superpoziciju, nego točno određeno stanje. U slučaju našeg elektrona, mjerenje je otvaranje kutije. U momentu kada otvorimo jednu kutiju, vidjet ćemo je li elektron unutra ili nije. Ako nije, onda je zasigurno u drugoj kutiji. Ako je, onda zasigurno nije u drugoj kutiji. Mi nikada direktno ne detektiramo superpoziciju elektrona u dvije kutiju (no efekte te superpozicije možemo vidjeti u eksperimentima, stoga ne trebate sumnjate u postojanje stvarnog efekta valne funkcije).

Dakle, prije mjerenje sustav nam je u superpoziciji dva stanja (elektron u kutijama), a nakon mjerenja sustav nam je u samo jednom stanju (elektron u prvoj kutiji ili elektron u drugoj kutiji). Upravo ta dva procesa povezuje aksiom mjerenja. Aksiom mjerenja kaže da prilikom mjerenja sustav iz superpozicije pada u samo jedno moguće stanje, sa vjerojatnosti jednakom IaI^2 (dakle onaj koeficijent prije stanja, kvadriran). Proces prijelaza iz valne funkcije kao superpozicije kvantnih stanja (elektron je u obe kutije) u valnu funkciju koja je jednaka samo jednom stanju (elektron je u jednoj kutiji) naziva se još i kolaps valne funkcije, pošto je valna funkcija iz superpozicije više stanja kolabirala u samo jedno stanje.

S obzirom da strogi opis kolapsa valne funkcije nije bio poznavan u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, kada se kvantna mehanika razvijala, ovaj fenomen je opisan u okviru aksioma. Mjerenje će stoga biti odgovorno za kolaps valne funkcije. Postoji dublji razlog zašto je Bohr ovako formulirao kvantnu teoriju, ali za to bi nam trebao poseban članak.

No sada se nameće pitanje što je to mjerenje i tko je odgovoran za njega? Aksiom mjerenja je suštinski aksiom standardne kvantne mehanike i bez njega ne možemo opisati prirodu, tj. rezultate eksperimenta, stoga je prirodno da su se fizičari počeli pitati kako ukomponirati pojam mjerenja u našu sliku funkcioniranja prirode.

 

Tko je odgovaran za mjerenje?

Većina fizičara je prihvatila ideju da je aksiom mjerenja određeni aparat koji nam pomaže u računanju, odnosno da je kvantna teorija više teorija o mjerenju, i da je kolaps sinonim za kompliciran proces interakcije kvantnog sistema sa našim aparatom. Totalno neovisno o promatraču.

Međutim, razvile su se i u druge teorije koje objašnjavaju mjerenje, a poznate su kao interpretacije kvantne mehanike:

U teoriji Davida Bohma (1952) kolaps niti ne postoji. Postoje čestice (kao elektroni) koji su vođeni valnom funkcijom. Stoga elektron nikada nije u nekoj sablasnoj superpoziciji stanja (u obe kutije), nego je uvijek u samo jednoj kutiji, na točno određenoj poziciji, ali na njegovo ponašanje generira valna funkcija, pa od tuda dobivamo čudne kvantne fenomene. Dakle, sve je sasvim neovisno o promatraču.

U teoriji Hugh Everetta III. (1953), kolaps također ne postoji, nego se prilikom otvaranja kutije svemiri “granaju” u dva svemira: jedan u kojem je elektron u kutiji koju smo otvorili, a drugi u kojoj je elektron u drugoj kutiji. I dalje neovisno o promatraču.

Jedan od paralelnih svemira iz Rick and Morty, u kojem pizze vladaju svijetom. Everett vjerojatno ovakvo nešto nije imao na umu kada je predložio svoju interpretaciju.

U GRW teoriji (1985) kolaps postoji, ali do njega dođe spontanim procesom na kojeg utječe okolina. Neovisno o promatraču.

I dok su svi pokušaji da se malo dublje pojasni aksiom mjerenja uglavnom bili u okviru “normalne” fizike, koja se ne poziva na nikakvu posebnost ljudi u svemu tome, povremeno su postojale tendencije da se samome kolapsu valne funkcije (i aksiomu mjerenja) pridruži nekakvo “mističnije” svojstvo. Tako se u moru pokušaja pojavio i onaj da se kolaps valne funkcije interpretira kao posljedica posredovanja naše svijesti u čitavom procesu. Kako?

Kao odgovor vam vjerojatno odmah pada misticizam i razne new age grupe, no realnost je malo kompleksnija. Čitava krivnja ne spada na new age grupacije, nego dio krivnje nose i sami fizičari koji su stvarali kvantnu mehaniku.

 

Utjecaj filozofije, religije i misticizma na razvoj kvantne mehanike

Premda znanstveni popularizatori i zaljubljenici u znanost vole propagirati ideju o objektivnoj znanosti koja je čisti produkt ljudskog traganja za istinom i znanstvene metode, povijest znanosti nas uči da to često nije ni približan slučaj. Školski protu-primjer leži u povijesti stvaranja kvantne mehanike – procesa koji je definiran, ne samo rezultatima eksperimenata i jednadžbama koje su stvorene da bi se eksperimenti objasnili, nego i utjecajem duha vremena, raznih filozofskih krugova, kao i religije, istočnjačkog misticizma i ezoterije.

S početkom kvantne mehanike pojavile su se i ideje da je ljudski um bitan u čitavoj priči. Jedan od ranih zagovornika takvih ideja bio je Erwin Schrödinger koji je možda i odgovoran za pojam “kvantnog misticizma”, te koji je bio pod jakim utjecajem Schopenhauera i istočnog misticizma. Schrodinger tvrdi da se mjerenje temperature ne ostvariva termometrom, već je potrebno da ljudski um pogleda termometar i interpretira vrijednost temperature, te joj tek tada daje određen smisao. Svoj argument proširuje na kvantnu mehaniku tvrdeći da mjerenjem promatrač ne otkriva poziciju elektrona, nego stvara sam elektron, koji je prije toga postojao kao matematički objekt (valna funkcija).

I sam Wofgang Pauli favorizirao je ideju lucidnog Platonovog misticizma, sinteze između znanosti i religije, koja bi ujedinila razum i mistične doživljaje. Koliko god da to danas čudno zvuči iz naše perspektive, ali generacija fizičara koja je, uglavnom na njemačkom govornom području, stvarala modernu fiziku (na kojoj i danas sve baziramo), u vremenu prije početka Drugog svjetskog rata, bila je izrazito religiozna i pod utjecajem istočnjačkog misticizma.

U članku objavljenom 2009. pod nazivom Mysticism’ in quantum mechanics: the forgotten controversy, povjesničar znanosti sa Harvarda, Juan Miguel Marin piše da je među fizičarima postojala određena podjela između zapadno i istočno religioznih fizičara, stoga je dolazilo i do filozofskih sukoba u određenim idejama. Dok Einstein i Planck nisu htjeli niti čuti za misticizam, Schrodinger i Pauli su bili duboko uronjeni u misticizam i određene ideje o sinergiji religije sa fizikom. Iz današnje perspektive gotovo je teško vjerovati da je jedna od važnijih motivacija Hermannu Weylu i Wolfgangu Pauliju, za razvijanje kvantne teorije polja bila upravo ideja ujedinjenja uma sa fizikom.

Međutim, valja shvatiti da je riječ “misticizam” bila i oružje u raspravama. Einstein je Bohra uporno optuživao da uvodi misticizam u fiziku sa svojom formulacijom kvantne mehanike, na što mu je Bohr odgovarao da misticizam nema veze sa kvantnom teorijom i da ga pogrešno shvaća.

Bohr je već 1927. eksplicitno odbacio bilo kakvu ulogu promatrača, tvrdeći da za kvantnu teoriju “nema nikakve razlike da li je promatrač čovjek, životinja ili aparat.”, te se u više navrata ogradio od bilo kakvog povezivanja kvantne mehanike sa svijesti.

Carl Gustav Jung i Erwin Schrödinger raspravljaju o fizici i psihologiji

S druge strane, Bohrov najbliži suradnik, Werner Heisenberg (poznat zbog relacija neodređenosti u kvantnoj mehanici) gajio je određene simpatije prema Paulijevim idejama o ujedinjenu misticizma, svijesti i znanosti kroz kvantnu mehaniku. Ako su vam takve ideje Paulija odnekuda poznate, pomoći će vam spoznaja da su na Paulija uveliko utjecala djela njemačkog filozofa Arthur Schopenhauera. S druge strane, na stavove Nielsa Bohra uvelike je utjecao logički pozitivizam, stoga je zanimljivo primijetiti utjecaj same filozofije na temelje kvantne teorije.

Koliko je situacija bila neobična pri samome stvaranju kvantne teorije svjedoči i jedna od Solvayevih konferencija (na kojima se stvarala kvantna mehanika) u kojoj su Heisenberg, Dirac i Pauli raspravljali i tome kako napasti “religijski jezik njihovih znanstvenih rivala”, Plancka i Einsteina. Podsjetimo, Planck i Einstein su imali drugačiju viziju kvantne mehanike od spomenutog trojca, no Pauli i Heisenberg su, između ostaloga, zaključili da je u raspravama o novoj kvantnoj teoriji važno uključiti i raspravu o odnosu znanosti i religije. Planck odvaja znanosti i religiju, gdje se znanost bavi objektivnim materijalnim svijetom, a religija vrijednostima, dok s druge strane kvantna mehanika ima potencijal da pomiješa ta dva područja. Nadalje, Planck tvrdi da je utjecaj istočnog misticizma očit u stvaranju kvantne teorije i da je zabrinjavajuće to što misticizam, kojeg smatra inferiornim naspram organiziranih religija, prodire u samu znanost. Dirac, kao ateist, napada i jedne i druge tvrdeći da nema nikakvoga smisla razgovarati o religiji, zaključujući da su pojmovi kao “Bog” ljudske izmišljotine nevažne za znanost: “Ako smo iskreni – a znanstvenici moraju biti takvi – moramo priznati da je religija mješavina lažnih tvrdnji koji nemaju veze sa realnosti.”

(Nakon jednog od dugih Diracovih monologa protiv religije, Pauli je dobacio: “Naš prijatelj Dirac ima svoju religiju kojoj je osnovni postulat: Boga nema, a Dirac je njegov prorok!”)

Zbog ovakvih rasprava Einstein će napasti i Bohra, tvrdeći da je kvantna mehanika debelo utjecana od strane duha vremena – a duh vremena tadašnje Njemačke bio je izrazito spiritualan i pod utjecajem istočnog misticizma i ezoterije. Taj utjecaj odrazio se u raspravama među fizičarima tog vremena, što je Einsteina izrazito frustriralo tvrdeći da bilo kakav misticizam može samo štetiti znanosti.

Sukob istočnog misticizma i zapadnog kršćanstva (kao i Kantove filozofije) kroz ranu kvantnu mehaniku očituje se po pitanju stvarnosti. Istočni misticizam negira postojanje stvarnosti smatrajući da je svijet iluzija, dok s druge strane kršćanstvo pretpostavlja objektivnu stvarnost neovisnu o nama. Planck i Einstein vjeruju u objektivnu realnost i branit će je do smrti, dok Heisenberg i Pauli imaju tendencije prema negiranju stvarnosti na fundamentalnom nivou. Bohr, pod utjecajem filozofije logičkog pozitivizma, uglavnom odbaciva takve rasprave i pokušava pričati o onome što možemo mjeriti, premda i sam gradi određenu filozofiju unutar kvantne teorije.

Kraj rata i jednog vremena

Premda bi netko iz ovoga svega mogao dobiti dojam da je misticizam bio duboko ukorijenjen u kvantnu teoriju, to nije slučaj. Unutar formalizma kvantne mehanike, za koji su zaslužni Einstein, Bohr, Schrodinger, Pauli, Heisenberg, itd., nigdje nije bilo misticizma ili svijesti. No ono što su pojedini fizičari pokušali učiniti je spojiti taj formalizam sa spiritualnim.

Završetkom Drugog svjetskog rata, pedesetih godina prošlog stoljeća, jezik znanosti se seli sa njemačkog govornog područja na englesko govorno područje, te se i duh (njemačkog predratnog) vremena mijenja. Duh vremena nije više definiran istočnjačkim misticizmom, a zadnja rasprava o potencijalnom misticizmu unutar kvantne završava pedesetih godina sa Erwinom Schrodingerom. Stoga, rasprava u misticizmu, kao i jezik te rasprave, pada u zaborav.

Rasprave o misticizmu i kvantnoj mehanici se napuštaju, kao i o temeljima kvantne mehanike (najvećim dijelom), a interes se seli prema primjenama kvantne mehanike pri objašnjavanju raznih problema, ali i prema tehnoloških primjenama, te razvoju kvantne teorije polja, itd.

Stoga, premda je postojala određena rasprava o misticizmu i kvantnoj mehanici među samim “ocima” kvantne teorije, ta rasprava je utrnula nakon Drugog svjetskog rata i ostala je uglavnom u domeni spomenutih aktera. Unutar same kvantne teorije te ideje nisu implementirane, te je kvantna teorija neovisna o idejama o misticizmu, utjecaju svijesti, i sličnom. Većina fizičara nije bila toliko zainteresirana za izlete van domena kalkulacijske moći kvantne mehanike, te je prihvatila onaj dio kvantne mehanike koji se nikada neće moći osporiti – matematički formalizam.

Ideje da bi svijest mogla igrati ikakvu ulogu unutar kvantne mehanike odbačene iz razloga što svijest nije bila potrebna za objašnjenje bilo kakvog fenomena unutar kvantne mehanike, niti je postojala igdje unutar samoga formalizma. Svijest je kvantnoj mehanici bila potrebno jednako koliko su joj bili potrebni nevidljivi pilići koji kvocaju elektrone kad ih nitko ne gleda.

Nestankom utjecaja istočnjačkog misticizma na društvo, nestala je i potreba da se kvantna mehanika prilagodi misticizmu, stoga je nestala i potreba bilo kakvog uplitanja svijesti u čitavu priču.

 

Povratak otpisanih

Vodeći se čuvenom knjigom Johna von Neumanna The Mathematical Foundations of Quantum Mechanics (1932) u kojem Neumann u poglavlju u kojem piše u aksiomu mjerenja naglašava da matematika kolapsa valne funkcije dopušta da se odgovornost za kolaps stavi bilo na aparat, bilo na samu osobu koja taj aparat koristi, Eugene Wigner je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća predložio tzv. von Neumann – Wignerovu intepretaciju u kojoj je upravo ljudski mozak odgovoran za kolaps valne funkcije i s time ponovno vratio zaboravljene ideje kvantnog misticizma. Wigner je tvrdio da se formalizam kvantne mehanike može u suštini primijeniti na sve u prirodi i da je stoga potrebno imati jednu iznimku koja će biti odgovorna za kolapse valnih funkcija u prirodi. Tu iznimku je našao u ljudskom mozgu tvrdeći da je svijest odgovorna za takav kolaps.

Riječ je o filozofskom članku i kao takav je i objavljen, no u fizičarskoj zajednici je imao negativan odaziv. Traženje rješenja u ljudskom mozgu bio je ad hoc pokušaj koji nije imao temelja u kvantnoj mehanici, a povlačio je brojna (nefizičarska) dodatna pitanja koja su se ticala stavljanja ljudskoga mozga u posebnu poziciju naspram ostatka svemira. No, što je najvažnije, nije bilo jasno da li takva interpretacija uopće može riješiti problem kolapsa valne funkcije – što joj je bila i osnovna motivacija. Zbog svih tih problema i sam se Wigner naposljetku ogradio od vlastite interpretacije.

Premda su Wignerove ideje imale određenu filozofsku težinu i premda su ispoljile zanimljivu i konstruktivnu raspravu (pa makar u smjeru opovrgavanje takve ideje), in medias res pojavile su se određene (new age?) grupacije kojima je takve ideja više nego odgovarala.

Kvantni misticizam

Da razjasnimo odmah – kvantni misticizam je pseudoznanost. Pseudoznanost je zato što preuzima pojmove iz znanosti, a zatim ih koristi za promoviranje neznanstvenih teza, učestalo misinterpretirajući pojmove koje koristi.

Pričati o kvantnoj mehanici i svijesti nije pseudoznanost per se; npr. poznati matematičar i fizičar Roger Penrose koristi kvantnu mehaniku za izgradnju modela naše svijesti. To je sasvim legitiman potez. U takvim modelima postoje određene razine spekulacija, zato jer je riječ o stvarima koje su nam trenutno poprilično daleko (razumijevanje svijesti), ali se pojmovi iz znanosti, točnije kvantne mehanike, se koriste uredno. Pričati da svijest generira realnost je sasvim drugi par rukava.

Deepak Chopra, kvantni mistik new age pokreta

Međutim, istočnjački misticizam je krajem šesdesetih, kanaliziran od strane hippie generacije, našao svoj put od Njemačke (gdje je već bio stvar prošlosti) do Sjedinjenih Američkih Država. Zahvaljući Wigneru, ideja kvantnog misticizma je ponovno oživjela i materijalizirala se u obliku, već sada popularnih, knjiga objavljenih sedamdesetih godina – kao The Tao of Physics fizičara Fritjof Capre ili The Dancing Wu Li Masters duhovnog učitelja Gary Zukava.

Razne new age grupacije i mistici prigrlili su ideju, već odbačenu u fizici, da svijest kreira stvarnost i da ništa nije stvarno, prezentirajući takve ideje kao nužnu posljedicu kvantne mehanike. Što je laž, pošto gotovo nitko tko se bavi kvantnom mehanikom nije davao takve tvrdnje, jer čak su i oni, koji su pokušavali progurati svijest, naglašavali da se svi kvantnomehanički fenomeni mogu objasniti i bez svijesti.

I usitinu se mogu. Bilo standardnom kvantnom mehanikom gdje je aksiom mjerenja alat za računanje, bilo Bohmovom mehanikom gdje nema kolapsa valne funkcije, bilo GRW teorijom gdje je kolaps spontan, itd. U niti jednom modernom objašnjenju svijest se ne spominje. U niti jednom kursu kvantne mehanike, a kvantna mehanika je obavezni dvosemestralni predmet svakog sveučilišnog programa fizike, ne spominje se svijest.

Računalo, tablet ili smartphone na kojem upravo čitate ovaj članak, bazirani su na kvantnoj mehanici i u niti jednom trenutku ne morate upotrebiti vašu svijest da biste definirali trenutna stanje elektrona u poluvodičima vaših uređaja.

U jednadžbama kvantne mehanike nikada nije niti postojao element koji bi bio pridružen svijesti ili bio ovisan o svijesti. Ništa u kvantnoj mehanici jednoznačno ne ukazuje da svijest igra ulogu u bilo kakvom procesu ili rezultatu. Niti jedan kvantnomehanički izračun, ikada napravljen, bilo gdje i bilo kada, nije ovisio o elementu svijesti.

Opovrgavanje temeljnog argumenta kvantnog misticizma

Ukratko, temeljni argument kvantnih mistika je sljedeći:

(i) Valna funkcija (elektron u lijevoj i desnoj kutiji) prilikom mjerenja pada u jedno od stanja (elektron u lijevoj kutiji ili elektron u desnoj kutiji); taj proces se još naziva i kolaps valne funkcije.

(ii) Pošto to mjerenje obavlja čovjek i samo čovjek može obaviti mjerenje, to znači da je ljudska svijest odgovorna za kolaps valne funkcije.

Gdje je pogreška? U obje točke, s tim da je pogreška u prvoj točki manje bitna od pogreške u drugoj.

Tvrdnja u (i) je istinita za određene verzije kvantne mehanike, uključujući standardnu. Ali kod nekih kvantnih mehanika, kao što je Bohmova kvantna mehanika, to nije točno jer je u tim teorijama elektron uvijek u samo jednoj kutiji, a kolaps valne funkcije ne postoji.

Tvrdnja (ii) je centralna greška. Niti u standardnoj kvantnoj mehanici (Bohr, Heisenberg, Pauli itd.) niti u ostalim kvantnim teorijama (ili interpretacijama) nije definirano da samo čovjek može obaviti mjerenje. Kao što je Bohr rekao, mjerenje može obaviti bilo tko (“čovjek, životinja ili aparat”) – odnosno aksiom mjerenja nije usmjeren prema promatraču, nego prema interakciji jednog sustava (okoline, eksperimentalni uređaj..) sa drugim sustavom (npr. elektronom).  Aksiom mjerenja samo tvrdi da će nakon mjerenja valna funkcija pasti u jedno od mogućih stanja. Kraj priče. U ostalim interpretacijama kolaps se ili ne događa ili se događa neovisno o ljudima.

U povijesti fizike se pokušalo progurati svijest kao nešto što bi uzrokovalo kolaps valne funkcije, ali takva ideja nije zaživjela pošto se niti može ukomponirati u kvantnu teoriju (kao što se npr. okolina može ili aparat), niti može objasniti kolaps valne funkcije i onda kada se pretpostavi da je uspješno ukomponirana u kvantnu teoriju. To je razlog zašto je i sam Wigner odustao od takvih ideja.

No kvantni mistici nisu.

Zaključak

Naposljetku, stvarno mislite da je elektrona briga što vi mislite o njemu? Ili, kao što je John S. Bell u jednom od članka napisao, da li je potrebno da promatrač ima doktorat iz fizike da bi utjecao na elektron, pošto je kvantna mehanika ipak sofisticirana disciplina i ne može svatko razumjeti rezultate kvantnomehaničkih mjerenja kada ih vidi. Na kraju dana, to bi značilo da svemir nije ni postojao dok se nije pojavio prvi doktor fizike i kreirao stvarnost.

Pokazali smo da su, pri stvaranju kvantne teorije, uistinu postojali fizičari koji su pokušali uklopiti novu teoriju sa duhom tadašnjeg vremena – istočnjačkim misticizmom. Ovo bi mogla biti dobra poruka i onima koji duh današnjeg vremena (bilo da je sto misticizam, kapitalizam, ateizam ili nešto drugo) pokušavaju uklopiti u znanost. Međutim takva ideja niti je bila potrebna kvantnoj mehanici, niti je sastavni dio kvantne mehanike, niti je, naposljetku, bila prihvaćena od fizičarske zajednice – ali je prihvaćena u raznim new age grupama i među pobornicima misticizma.

Ono što te grupe tvrde nije znanost, pa čak ni religija, već pseudoznanost. Pogrešno tumače pojmove kvantne mehanike, te pogrešno tvrde da kvantna mehanika govori da svijest definira materiju, kako bi progurali svoje ideološke pretpostavke.

Ako ikada pogledate predavanja od strane takvih kvantnih mistika, nerijetko će vam izvlačiti citate (izvađene iz konteksta) od Bohra, Heisenberga, Paulia, itd. Zbog toga dio krivice za kvantni misticizam nose sami fizičari i njihov pokušaj da se kvantna mehanika prilagodi duhu vremena. Modus operandi tih grupa primjenjuje se i danas, a dobar je primjer new age dokumentarca What the bleep do we know? u kojem su autori dokumentarca isjekli višesatni razgovor sa fizičarom i filozofom Davidom Albertom, tako da se dobije dojam da Albert podupire tezu o tome da je svijest bitna u kvantnoj mehanici (što on nikako ne zastupa). Ti citati su ujedno i jedini “argument” koji imaju, pošto ništa u kvantnoj ne zahtjeva intervenciju svijesti.

Mjerenje u kvantnoj mehanici se može objasniti na više načina, ali niti jedan od njih nije ovisan o svijesti. Svijest se ne uključuje iz više razloga, ali možda je najbitniji onaj što teza o tome da svijest uzrokuje kolaps, na kraju dana, nije sposobna niti da objasni mjerenje u kvantnoj mehanici zbog toga što ima dodatnih tehničkih problema, pa prema tome niti ne opravdava osnovni razlog zašto je uvedena od strane Wignera šesdesetih.

Da zaključimo: svijest niti je dio kvantne teorije niti je potrebna da se objasni bilo što iz kvantne teorije.

 

 

About Mate Jagnjić

Read it: http://www.bohmian-mechanics.net/research_papers.html

More Posts (20)

10 comments

  1. Fizičar

    Često se znanstvenici zgražaju nad najezdom pseudoznanosti, a ne uočavaju da je sami zapravo hrane svojim trivijaliziranim pozitivističkim pristupom. Dogmatizam nastaje onda kad se matematički formalizam zajedno s brdom pretpostavkom nasilu gura u tobožju sliku svijeta čineći mnoge čak i formalno logičke pogreške. Da se više pozornosti posveti na definiranje domene pojedine teorije i suspregne se od “ekstrapolacija” van te domene, puno bi se bilo lakše obraniti od new age interpretacija. Tako se odjednom svemir ‘glasa’ (!) gravitacijskim valovima u kojima smo ‘vidjeli’ spoj crnih rupa, u ovom tekstu npr. aksiomatizira se kolaps valne funkcije, a ne spominje se dekoherencija itd. Čovjek tada ne da se mora samo boriti protiv mistika i newageovaca, već i protiv svojih dogmatika koji propovijedaju svetu riječ znanosti bez da razumiju filozofski kontekst na kojem počiva današnja znanost i koje to implikacije stvara. Barem se za početak treba znati da je pojam fizikalnog zakona nespojiv s materijalističkom slikom svijeta, jer upravo pojam “zakona” predstavlja teleološki princip svojstven za idealizme u čemu se nalaze i relgiije kao degenerirani oblici. Ozbiljan kurs filozofije strašno nedostaje na studijima fizike i to je veliki problem – ljudi napišu par članaka u svom uskom području i odmah se osjećaju pozvanima da interpretiraju svijet bez da se imalo lecnu zbog neznanstvenosti takvog pristupa.

    1. Mate Jagnjić

      Heh, mogao bi komentirati svaku rečenicu i izraziti svoje (uglavnom) neslaganje i/ili djelomično slaganje, ali možda je bolje da se orijentiram za komentar koji je vezan direktno na moj tekst (kolaps valne funkcije).

      U ovom tekstu se ne aksiomatizira kolaps valne funkcije, kako tvrdiš, nego se predstavlja više pogleda na aksiom mjerenja. Neki u sebi imaju kolaps valne funkcije, a neki nemaju. Dekoherencija se ne spominje (kao ni velik broj ostalih pojmova iz kvantne) jer ne objašnjava kolaps valne funkcije. Tipična (i početnička) pogreška je misliti da dekoherencija objašnjava kolaps.

      1. Fizičar

        Nigdje nisam ni napisao da dekoherencija objašnjava problem mjerenja, ali ju je važno spomenuti u tom kontekstu jer uvelike demistificira nastali kaos čineći ponajprije klasične interpretacije, koje su najčešće plodno tlo za misticizam, vrlo umjetnim. Ako ćemo baš o misticizmu. No znanstveno je najispravnije nakon dekoherencije naprosto stati jer daljnja “nadogradnja” predmet je simplificiranih vjerovanja, a “bogatstvo” dostupnih interpretacija samo reprezentira siromaštvo ideja današnje znanstvene zajednice. Svaka čast Bohmu na njegovom doprinosu, ali uvođenjem nazad čestične prirode kvantnih objekata veliki je korak unazad iz perspektive dijalektike. O MWI i sličnim interpretacijama također se ne može reći ništa lijepo u kontekstu filozofske misli.

        Ono što ovdje zapravo kritiziram osnovni je stav koji stoji iskače iz svakog dijela teksta, od naslova (“Kvantne gluposti”) pa do zaključka, a koji prikazuje uvriježeni odnos znanstvenika i pristaša znanosti gdje se s oltara znanosti obrušava na krivovjernike – heretike, a istovremeno se ne pita zašto je tome tako. Doslijedan materijalist ne može reći da je to posljedica čistog slučaja ili lude ljudske prirode, već sistemskog društvenog mehanizma, a onda će zaključiti da su tavki obračuni čisti gubitak vremena. U ovom kontekstu upravo degeneracija današnje znanosti kao kritičke discipline uzrokuje okretanje ljudi new ageu i misticizmu. Da bi se sukobilo sa znanstvenim dogmatizmom treba oštricu kritike okrenuti prema znanosti samoj, a ne se baviti nekim modernim šamanima. Šamani i njihovi sljedbenici izgubit će relevantnost kad se oltar znanosti sruši. Ljudi tada neće imati sliku monolitne strukture koja im popuje o svojoj superiornosti već kritičke metode u kojoj je jedino na cijeni mišljenje samo.

        Iako pozdravljam ovaj pasus:

        Premda znanstveni popularizatori i zaljubljenici u znanost vole propagirati ideju o objektivnoj znanosti koja je čisti produkt ljudskog traganja za istinom i znanstvene metode, povijest znanosti nas uči da to često nije ni približan slučaj. Školski protu-primjer leži u povijesti stvaranja kvantne mehanike – procesa koji je definiran, ne samo rezultatima eksperimenata i jednadžbama koje su stvorene da bi se eksperimenti objasnili, nego i utjecajem duha vremena, raznih filozofskih krugova, kao i religije, istočnjačkog misticizma i ezoterije.

        nažalost, daljnja analiza konteksta tu prestaje i opet se počinje sa standardnim verglom što u konačnici završava sa “svijest niti je dio kvantne teorije niti je potrebna da se objasni bilo što iz kvantne teorije.” Samo na toj rečenici možemo postaviti desetke pitanja, npr. što je svijest? gdje je ovdje dana definicija svijesti da se ovo može kontatirati? možemo li pojam koji nije definiran uopće koristiti u nekakvom znanstvenom sudu? jel svijest nešto izvan kvantne teorije? znači li to da je kvantna teorija nepotpuna kad ne objašnjava svijest pa govorimo o dualizmu duha i materije? ako se pak kvantna teorija shvaća samo instrumentalistički zašto onda govorimo o slici svijeta koju fizika daje jer ga očito ne daje… itd.

        Jedini konzistentan zaključak u ovom kontekstu je onaj tautološki: “kvantna teorija govori o pojavama i mehanizmima u domeni u kojoj djeluje kvantna teorija”. Ako će “svijest” jednog dana postaviti na temelje kvantne teorije, onda će kvantna teorija nešto govoriti i o svijesti, a kako kvantna teorija ne objašnjava svu prirodu, ne mora značiti da u višoj iteraciji mehanizmi koji objašnjavaju i “svijest” ne bi objašnjavali i kvantnu teoriju. U svakom slučaju krajnji zaključak je dogmatski.

        “Pozitivističke gluposti”.

        1. Mate Jagnjić

          Nigdje nisam ni napisao da dekoherencija objašnjava problem mjerenja, ali ju je važno spomenuti u tom kontekstu jer uvelike demistificira nastali kaos čineći ponajprije klasične interpretacije, koje su najčešće plodno tlo za misticizam, vrlo umjetnim.

          Ti si napisao potpuno netočnu tvrdnju u svome prvome komentaru, a to je:

          u ovom tekstu npr. aksiomatizira se kolaps valne funkcije, a ne spominje se dekoherencija itd.

          Kako je iz tvoga citata vidno da nisi razumio da sam za aksiom mjerenja predstavio više objašnjenja, među njima i ona sa kolapsom valne funkcije (a ne aksiomatizirao), nije bilo jasno da li jednak problem imaš i po pitanju razumijevanja dekohernecije, naročito jer je spominješ u kontekstu kolapsa valne funkcije.

          Dekoherencija može pomoći da odgovorimo na neka pitanja, ali ne daje nikakav odgovor na pitanje objašnjenja mehanizma kolapsa valne funkcije. A pitanje “demistifikacije nastalog kaosa” je već subjektivna kategorija, pa ne vidim smisla ulaziti u to, kao i u većinu tvoga prvog komentara (zato sam naglasio da ću se orijentirati na komentar koji se direktno tiče stvari iznesenih u tekstu).

          Svaka čast Bohmu na njegovom doprinosu, ali uvođenjem nazad čestične prirode kvantnih objekata veliki je korak unazad iz perspektive dijalektike.

          Možeš li nam to argumentirati malo bolje, s obzirom da je Bohmova mehanika teorija koja standardne aksiome kvantne mehanike izvodi iz temeljnih principa, dakle jedna od matematičkih najelegnatnijih teorija, sa jasno definiranom ontologijom. Moram priznati da sam do sada čuo svakakvih argumenata protiv Bohmove teorije, ovaj je svakako originalan :)

          Stvarno bi me zanimalo čuti argumente!

          O MWI i sličnim interpretacijama također se ne može reći ništa lijepo u kontekstu filozofske misli.

          Baš čudno da se ne može, s obzirom da postoji N filozofskih radova koji propagiraju MWI. Barem u ovom svemiru.

          Ono što ovdje zapravo kritiziram osnovni je stav koji stoji iskače iz svakog dijela teksta, od naslova (“Kvantne gluposti”) pa do zaključka..

          Ma jasno je iz strukture tvoga komentara da ti to smeta, ali, kao što vidiš, nastojim izbjegavati odgovarati na takve subjektivne reakcije čitatelja za koje ne smatram da mogu uroditi plodnom raspravom.

          ..u konačnici završava sa “svijest niti je dio kvantne teorije niti je potrebna da se objasni bilo što iz kvantne teorije.” Samo na toj rečenici možemo postaviti desetke pitanja, npr. što je svijest? gdje je ovdje dana definicija svijesti da se ovo može kontatirati? možemo li pojam koji nije definiran uopće koristiti u nekakvom znanstvenom sudu? jel svijest nešto izvan kvantne teorije? znači li to da je kvantna teorija nepotpuna kad ne objašnjava svijest pa govorimo o dualizmu duha i materije?

          Ma možemo postaviti sva ta pitanja i ja se slažem s tim, ali za to bi mi trebao puno širi tekst. Temeljna ideja ovog teksta je da se pokaže da se kvantna mehanika, u svojoj formalizmu i teoriji, može (i jeste) formulirati tako da ne ovisi o elementu svijesti – a temeljni napadi od strane “new age” grupacija su da kvantna mehanika nužno ovisi o svijesti (i onda iz toga vade svoje zaključke). Da bi pokazao to, prezentirao sam aksiom koji je odgovoran za većinu “interpretacija” kvantne mehanike, zašto su postojale ideje da se taj aksiom poveže sa svijesti (povijesni razlozi, duh vremena, itd. – taj dio sam namjerno uveo da pokažem kako je znanosti dosta ovisna o povijesnim zbivanjima), i zašto su takve ideje nepotrebne (a na kraju i pogrešne, jer se može pokazati da ne mogu zadovoljiti osnovni cilj njihovog uvođenja). Sljedeći korak koji sam mogao napraviti u tekstu, da sam htio da mi tekst bude opširan kao i prethodni (EPR i Bellove nejednakosti), ući u detalje zašto se sa idejom da svijest uzrokuje kolaps, na kraju dana, uopće ne mogu (dakle, ne samo da je bespotrebno) objasniti rezultati kvantne mehanike (premda sam u tekstu dao naznake zašto je to tako).

          Kada postaviš pitanje da li moje objašnjenje iz teksta znači “da je kvantna teorija nepotpuna kad ne objašnjava svijest”, meni je jasno da nisi dobro dobro razumio o čemu tekst govori (kao što nisi dobro razumio da nitko ne aksiomatizira kolaps valne funkcije, nego da se nude objašnjenja aksioma mjerenja). Objašnjenje svijesti s pomoću kvantne mehanike (ne znam kako nisi primijetio da sam dao primjer sa Penrosom) je odvojen problem od objašnjenja aksioma mjerenja preko svijesti. Ja se stvarno nadam da ti vidiš da su ta dva problema sasvim drugačija, i da se u ovom tekstu bavimo potonjim. Ako ne vidiš, objasnim ti detaljnije u sljedećem komentaru.

          Jedini konzistentan zaključak u ovom kontekstu je onaj tautološki: “kvantna teorija govori o pojavama i mehanizmima u domeni u kojoj djeluje kvantna teorija”.

          Ne, to nije konzistentan zaključak onoga što sam izložio u tekstu. Razumijem da može biti zaključak, ako se tekst pogrešno interpretira. Zaključak je da svijest ne igra ulogu kod objašnjenja aksioma mjerenja (bez obzira imamo li kolaps ili nemamo). To je centralna poruka ovog teksta.

          Kvantna teorija nema nikakva intristična ograničenja te se može slobodno primijeniti na bilo koje objekte, ali zbog interakcija sistema i okoline (i efektivne i kondicionalne valne funkcije, ako ćemo gledati iz određene prespektive kvantne mehanike), nećete imati kvantnomehaničke efekte kao što imamo u “manjim” sistemima, te je upitno koliko je kvantna mehanika nužna pri objašnjenju fenomena svijesti – ali to je, ponavljam, sasvim druga priča.

          Stoga bi stvarno preporučio da se malo bolje prouči materija prije nego se napiše ovako, rekao bi i emocionalno nabijen, komentar. Uštedi čovjek vremena.

          A što se tiče zaključka “pozitivističke gluposti”, stvarno (bar iz ovoga što si napisao) nisam siguran da li razumiješ što je to “pozitivizam”, pošto ne mogu vidjeti, iz vlastitog teksta, u kojim je dijelovima ovaj tekst bio protiv kauzaliteta ili protiv teorijskih entiteta ili protiv metafizike općenito. Štoviše, od svih šest temeljnih ideja pozitivizma (po Hackingu), teško da bi iz ovog teksta mogao izvući da sam zastupao barem jednu, a kamoli svih šest. Stoga me tvoj završni komentar poprilično začudio.

          Na kraju, razumijem da te često isprovociraju određeni stavovi znanstvenika, kao što sam kažeš u komentaru. I vjerojatno bi u većini slučajeva stao na tvoju stranu jer sam i sam kritičan prema takvima (još više kada od znanosti rade lošu filozofiju, a da toga nisu svjesni), ali ovdje je ipak riječ o analizi jedne pseudoznanstvene teze koja se lako može pokazati nevaljanom – ništa više od toga.

        2. Mate Jagnjić

          P.S. slažem se da je naslov “Kvantne gluposti” malo previše strog. U originalu je naslov bio “Kvantne gluposti?” i to mi se činilo primjerenim, ali upitnik se vjerojatno izgubio u copy-pasteu, pa je ostalo ovako.

          1. Fizičar

            Nije baš jasno zašto mi se imputira neka emotivna nabijenost i subjektivnost da bi me se diskvalificiralo iz rasprave kao kontrast hladnom i racionalnom umu autora kad je autor cijeli svoj tekst posvetio hirovitom obračunu protiv šačice newagovaca koji tobože krivo interpretiraju kvantnu mehaniku. Je li to racionalno ponašanje? Izgubiti 5-6, možda i više sati na tekst koji tvrdi da su “oni” u krivu? No najbolje je što se to na kraju ni ne pokazuje – čitatelj ne dobiva objašnjenje problema mjerenja, nego se baca prašina u oči da postoje razne znanstvene (čitaj: ozbiljne) interpretacije koje sve objašnjavaju i da nema potrebe za mistifikacijom. No recimo na primjeru Bohmove interpretacije kad je tu najistaknutija – kakvu tek ona ima snagu za generiranje misticizma? Kvantni potencijal koji prožimlje cijeli svemir, nelokalnost… cijela plejada koncepata spremnih da se upogone u spiritualne svrhe. Iskreno, da nabrojiš posljedice svake od ovih popularnih interpretacija, tko ne bi povjerovao u svakakve ludorije? Zašto ne bi bili povezani sa svjetskom dušom, svim živim bićima putem kvantnog potencijala? Još bolje nego upravljanje materijom umom.

            Jedino je iskreno reći da u okviru aktualne znanosti nemamo smislen odgovor – ne znamo – da smo sadašnjim metodama došli do zida koji generira samo apsurde i filozofske kupuse kojima je antička grčka filozofija svjetlosnim godinama ispred. Bohr je tu ipak bio najiskreniji – rekao je zapravo da ne možemo ništa reći više od ovoga što teorija daje. To su ograničenja formalne znanosti na koje je filozofija odavno ukazivala i onaj tko se želi baviti filozofijom treba raditi filozofiju, a ne pretumbavati matematičke funkcije u nedogled da možda nešto plodno za intuiciju ispadne iz njih.

            A za dijalektiku preporučam jasno oca dijalektike – Hegela. Primjer sukoba čestične i valne prirode naprosto zahtijeva sintezu u novi koncept. Insistiranje na čestičnosti u tom slučaju slično bi bilo kao da se razdvajanje elektromagnetizma, prostorvremena, itd. na ranije pojmove. To bi bila glavna zamjerka Bohmovoj mehanici.

            Da, znam da je zabavno sudjelovati u maloj znanstvenoj zajednici, jedni druge hvale, recenziraju, citiraju, zajedno organiziraju konferencije na nekad boljim, nekad lošijim lokacijama – svi uključeni sretni, ali treba imati hrabrosti nekad reći da su neke stvari naprosto loše – nezadovoljavajuće. Nažalost, u kontekstu današnje znanosti naprosto je nemoguće naći rješenje za takve probleme jer grantovi za to neće doći, a članci se moraju štancati. Za rješavanje ovakvih problema treba posvetiti možda pa i cijeli život, a za to se neće naći financije. Na dobrom je putu onaj tko se u takav projekt upusti iz duboke faustovske krize… Svi ostali će samo štancati radove s “iznimnim doprinosima”.

            Što se tiče tvog nijekanja aksiomatiziranja koncepta kolapsa – upravo tvoj tekst slijedi formu svih uobičajenih udžbenika na tu temu gdje se postave formalni temelji i onda se među njima nađe i taj (peti?) aksiom oko kojega se onda razilaze interpretacije. No ja kritiziram već tako postavljen temelj koji priprema teren za ovakve interpretacije.

            “Pozitivističke gluposti” nisu slučajno u navodnicima i to označava duh vremena (kad se već spominje u tekstu), a ovdje su upravo potvrđuje njegova reduktivna narav gdje se uzme prikladna opet reducirana definicija i onda se uspoređuje točka po točka, a već bi ga ovaj uvodni dio savršeno opisao:

            Svaki put kada se gradi fizikalna teorija, postoji dva ključna elementa: (i) matematički formalizam – aparat koji nam služi za opis sustava, predikciju ponašanja sustava, ukratko, koji nam služi za računanje; (ii) ontologija – koja definira fizikalne entitete, odnosno, koja nam kaže da li pričamo o česticama, valovima, strunama ili nečem drugome, u kakvom se prostoru sve to događa, koje su bitne interakcije među tim elementima, itd.

            Kada zbrojite (i) i (ii) dobivate fizikalnu teoriju čiju točnost testira sama priroda. Ukoliko se predikcije fizikalne teorije slažu sa rezultatima eksperimenta, fizikalna teorija se prihvaća. Ukoliko ne, odbacuje se. Simple as that. Velika prednost prirodnih znanosti, naspram brojnih ostalih, je to što prirode znanosti imaju objektivnoga arbitra koji im presuđuje koja je teorija, od svih ponuđenih, točna. Taj arbitar je sama priroda, and Nature, as Feynman once said, cannot be fooled.

            Toliko od mene. Nažalost ne mogu više vremena odvojiti za ovu diskusiju, ali kako je ovo govorno područje dosta malo, ne bih se čudio da se jednom i sretnemo pa uživo to ipak koherentnije nastavimo.

          2. Mate Jagnjić

            Nije baš jasno zašto mi se imputira neka emotivna nabijenost i subjektivnost da bi me se diskvalificiralo iz rasprave kao kontrast hladnom i racionalnom umu autora kad je autor cijeli svoj tekst posvetio hirovitom obračunu protiv šačice newagovaca koji tobože krivo interpretiraju kvantnu mehaniku.

            Nije mi cilj da te diskvalificiram na osnovu toga, nego samo ponavljam što si i sam, na neki način, napisao. Smeta ti određen “stav” znanstvenika (koji si nažalost pripisao i meni) i to ti je možda bio jedan od pokretača da napišeš komentar. Nisam jedini koji iz strukture tvoga komentara vidi emotivnu nabijenost, ali to toliko nije ni važno. Ono što je važno da postavljaš brojne teze i zaključke koje su i više nego diskutabilne.

            Čak i u ovom komentaru pišeš “šacica newagovaca”, što pokazuje da ili ne poznaješ raširenost ovog fenomena ili ga ne priznaješ, no puno više od toga me brine tvoj drugi dio rečenice u kojoj pišeš “koji tobože krivo interpretiraju kvantnu mehaniku”. Tobože? S obzirom da nakon čitavog teksta nisi prihvatio objašnjenje da oni pogrešno interpretiraju kvantnu mehaniku, bilo bi zanimljivo vidjeti argumente s kojima braniš njihove teze.

            I, radi čitatelja, bilo bi pogrešno da se stekne dojam da ti sa ovim komentarom braniš “filozofske” poglede po pitanju kvantne mehanike, jer je to daleko od istine. Pošto nisam filozof, dozvolio sam si da se konzultiram oko tvojih komentara sa nekim (istaknutim) filozofima, koji su ustanovili da je u tvojim komentarima “dosta konfuzije”. Što sam i sam ustvrdio, ali sam si dozvolio da, zbog nedovoljnog znanja, imam pogrešan dojam. To mi je razumljivo pošto si fizičar (pretpostavljam da ti nadimak odgovara profesiji), ali onda je valjda u redu da kada ulaziš u filozofiju, da radiš to zrno opreznije..

            Na konferencijama i školama temelja kvantne mehanike redovno gostuju filozofi (od Tima Maudlina, David Alberta, itd). Nikada nisu, niti bi imali razloga, braniti ideju svijesti kao objašnjenje aksioma mjerenja – pošto je lako pokazati (a ja sam se zbilja nadao da će to nakon moga teksta svima biti jasno) da svijest nema niti potrebe niti mogućnost da objasni taj aksiom. Pitanje mind/body je već druga stvar, odvojena od ovoga problema (što si brkao u svom predzadnjom komentaru). Tako da odmah bude jasno da ovo što ti braniš nije nešto što bi se standardno iz filozofskog kuta, u području temelja kvantne mehanike, branilo.

            Zato se nadam da će čitateljima, ali i tebi, biti jasno da ovo nije sukob znanosti i filozofije (pogotovo jer sam volim ulaziti u filozofiju znanosti, metafiziku i epistemologiju).

            Izgubiti 5-6, možda i više sati na tekst koji tvrdi da su “oni” u krivu? No najbolje je što se to na kraju ni ne pokazuje – čitatelj ne dobiva objašnjenje problema mjerenja, nego se baca prašina u oči da postoje razne znanstvene (čitaj: ozbiljne) interpretacije koje sve objašnjavaju i da nema potrebe za mistifikacijom.

            To je tvoje mišljenje i samo to. Ne treba 5-6 sati da se napiše ovoliki članak, a iz uzorka s kojim sam ja upoznat, čitatelji su razumjeli gdje je problem kod unošenja svijesti u kvantnu mehaniku. Ti si prvi element uzorka koji tvrdi da to nije razumio i to je OK, drago mi je da to kažeš.

            Ono što ti nazivaš “prašinom u oči” je objašnjenje da postoji više rješenja aksioma mjerenja. I stvarno postoji. Čak sam i naveo koji. I to nisu svi, postoji ih još više, ali sam naveo one koje mogu braniti, pošto ipak nešto o njima znam.
            Zbog tih objašnjenja nema potreba za mistifikacijom jer su unutar sebe dovoljna da se objasni aksiom mjerenja. Ako tebi nije jasno da npr. Bohmova mehanika objašnjava aksiom mjerenja bez kolapsa valne funkcije (realnoga) i da nije potrebno uvoditi svijest ili bilo kakvu mistifikaciju u taj fenomen, onda ti preporučam da uzmeš prvi review članak Bohmove mehanike.

            No recimo na primjeru Bohmove interpretacije kad je tu najistaknutija – kakvu tek ona ima snagu za generiranje misticizma? Kvantni potencijal koji prožimlje cijeli svemir, nelokalnost… cijela plejada koncepata spremnih da se upogone u spiritualne svrhe. Iskreno, da nabrojiš posljedice svake od ovih popularnih interpretacija, tko ne bi povjerovao u svakakve ludorije? Zašto ne bi bili povezani sa svjetskom dušom, svim živim bićima putem kvantnog potencijala? Još bolje nego upravljanje materijom umom.

            Ovo je konfuzan komentar. Prvo, nelokalnost je prisutna u svim kvantnim teorijama, samo što neke nelokalnost izbjegavaju na bazi definicije, odnosno prilagode definiciju nelokalnosti pozivajući se na mogućnost prenošenja informacije – no to je manji problem u tvome komentaru.

            Sve ostalo je problem. To što priroda nelokalna u Bohmovoj mehanici nema veze sa ničim spiritualnim per se. Naravno da ti možeš uzeti bilo koje tvrdnje iz bilo koje kvantne teorije, pa i Bohrove koju hvališ, i naći temelje za razvoj nekih svojih spiritualnih ideja. Pa to je i Pauli radio, koji je bio žestok branitelj Bohrove kvantne mehanike. Ali to možeš napraviti i sa svakom fizikalnom teorijom i ne možeš kriviti fizikalne teorije za to što će neki duhovni vođa ili učitelj uzeti teoriju kaosa, recimo, i na nju nadograditi svoja supernaturalna uvjerenja.

            Tvoj komentar je vrijedan na način da nam kaže kako Bohmovu teoriju možeš upotrebiti za mistifikaciju i to je lijepo. Ali u momentu kada to napraviš, ti više ne pričaš o kvantnoj mehanici, i takvo što možeš napraviit sa svakom teorijom.

            Jedino je iskreno reći da u okviru aktualne znanosti nemamo smislen odgovor – ne znamo – da smo sadašnjim metodama došli do zida koji generira samo apsurde i filozofske kupuse kojima je antička grčka filozofija svjetlosnim godinama ispred.

            Možda je to smislen odgovor za nekoga tko uopće nije upoznat sa onim što trenutno znamo (daleko od toga da sam i ja upoznat, upoznat sam samo sa manjim dijelom). Postoji više mogućih odgovora i svi su “smisleni”, u kontekstu u kojem koristiš ovu riječ u komentaru. Tvoja ideja da smo došli do zida koji generira neke apsurdne i filozofske kupuse je izjava koju nisi argumentirao, a ako ti je argument bio tekst koji si pisao prije toga, onda nisi uspio argumentirati.

            Naročito grandioznu tvrdnju da je antička grčka filozofija svjetlosnim godinama ispred ovoga što danas imamo.

            Opet ponavljam, bilo bi šteta da čitatelj dobije dojam da je ovo sukob filozofije i fizike, jer ovakve tvrdnje su vrlo daleko od ozbiljnih filozofskih tvrdnji.

            Bohr je tu ipak bio najiskreniji – rekao je zapravo da ne možemo ništa reći više od ovoga što teorija daje. To su ograničenja formalne znanosti na koje je filozofija odavno ukazivala i onaj tko se želi baviti filozofijom treba raditi filozofiju, a ne pretumbavati matematičke funkcije u nedogled da možda nešto plodno za intuiciju ispadne iz njih.

            Prvo, Bohr je upravo suprotno tvrdio. On nije iz teorije izvodio ono što možemo reći o prirodi, nego je teoriju gradio na osnovu onoga što možemo reći (eksperimentom) o prirodi. Nadalje, Bohr nije samo to tvrdio, Bohr je u svoju teoriju ugradio i određene filozofske tvrdnje, kao princip komplementarnosti, koji je za posljedicu imao (umjetno) razdvajanje svijeta na mikro i makro svijest. I još štošta toga. Stoga, ne vadi samo jedan (i to ne do kraja točan) element i skupa onoga što je Bohr tvrdio, da bi obranio njegove teze – Kopenhagenška kvantna mehanika (originalna, onakva kakva je formulirana do 1927. godine) je imala puno kontroverznih ideja.

            Tko se želi baviti filozofijom fizike, treba znati “pretumbavati matematičke funkcije u nedogled”, odnosno treba znati i teorijsku fiziku, inače će imati konfuzne komentare i probleme sa razumijevanjem osnovnih ideja iz određenih područja fizike.

            Primjer sukoba čestične i valne prirode naprosto zahtijeva sintezu u novi koncept. Insistiranje na čestičnosti u tom slučaju slično bi bilo kao da se razdvajanje elektromagnetizma, prostorvremena, itd. na ranije pojmove. To bi bila glavna zamjerka Bohmovoj mehanici.

            Primjer sukoba čestične i valne prirode naprosto ne zahtjeva sintezu u novi koncept. To je bila jedna od ideja i pokazala se da nije nužna. Štoviše, može se argumentirati da je inferiorna ideji čestice i vala, po pitanju moći objašnjenja aksioma kvantne mehanike (postuliranjem postojanja čestice mogu se izvesti svi aksiomi kvantne mehanike, koji postoje kada se uvede valnočestični koncept).

            Kada proglasiš da takav prividni “sukob” naprosto zahtjeva (!) sintezu u novi koncept, a istovremeno tvrdiš da fizičarima treba dobar krus filozofije (s čim se slažem), čovjek se mora zapitati zašto sam ne poslušaš vlastiti savjet. Stvarno bi za ovakve izjave dobro došao dobar kurs filozofije znanosti, da se objasni zašto takav prividni sukob upravo ne zahtjeva nove koncepte. Ne samo da ne zahtjeva, nego postoje vrlo poznati primjeri iz kvantnih teorija u kojima nisu potrebni takvi koncepti da bi se objasnila priroda oko nas, koji ti odmah falsificiraju tezu.

            Tako da to nije zamjerka Bohmovoj mehanici. Možda nekakva subjektivna u kojoj ti preferiraš postojanje novog koncepta i onda proglasiš da je to nužno, dok istovremeno postoje primjeri koji ti pokazuju da to nije nužno, ali i da je inferiorno ideju vala i čestice (pošto zahtjeva postojanje aksioma koji nisu izvedivi iz dubljih principa).

            Da, znam da je zabavno sudjelovati u maloj znanstvenoj zajednici, jedni druge hvale, recenziraju, citiraju, zajedno organiziraju konferencije na nekad boljim, nekad lošijim lokacijama – svi uključeni sretni, ali treba imati hrabrosti nekad reći da su neke stvari naprosto loše – nezadovoljavajuće. Nažalost, u kontekstu današnje znanosti naprosto je nemoguće naći rješenje za takve probleme jer grantovi za to neće doći, a članci se moraju štancati. Za rješavanje ovakvih problema treba posvetiti možda pa i cijeli život, a za to se neće naći financije. Na dobrom je putu onaj tko se u takav projekt upusti iz duboke faustovske krize… Svi ostali će samo štancati radove s “iznimnim doprinosima”.

            Slažem se. Osim sa dijelom da je nemoguće naći rješenje, ali to je manje bitno.

            Što se tiče tvog nijekanja aksiomatiziranja koncepta kolapsa – upravo tvoj tekst slijedi formu svih uobičajenih udžbenika na tu temu gdje se postave formalni temelji i onda se među njima nađe i taj (peti?) aksiom oko kojega se onda razilaze interpretacije. No ja kritiziram već tako postavljen temelj koji priprema teren za ovakve interpretacije.

            Pogrešno i pogrešno. Dakle, ponavljam po N-ti put, nigdje u tekstu nisam aksiomatizirao koncept kolapsa, nego sam predstavio više slika objašnjenja aksioma mjerenja (da ne kažem koliko bi bilo apsurdno da aksiomatiziram nešto u što ne vjerujem). To je jasno iz samoga teksta i to je nekoliko puta u tekstu ponovljeno.

            Nadalje, ne bi baš rekao da slijedim standardnu formu tekstova kvantne mehanike, jer je standardna forma takva da se predstave svi aksiomi kvantne mehanike i onda se krene na primjenu iste. Manji broj udžbenika se bavi pitanjem samih aksioma kvantne mehanike, a to su uglavnom oni koji pišu o filozofiji kvantne mehanike ili o nekim drugim kvantnim teorijama.

            “Pozitivističke gluposti” nisu slučajno u navodnicima i to označava duh vremena (kad se već spominje u tekstu), a ovdje su upravo potvrđuje njegova reduktivna narav gdje se uzme prikladna opet reducirana definicija i onda se uspoređuje točka po točka, a već bi ga ovaj uvodni dio savršeno opisao:

            Ponavljam, nađi mi iz mog teksta N od šest osnovnih elemenata pozitivizma. S obzirom da ni ostali filozofi koju su pročitali ovaj članak, pa ni ja, nismo uspjeli naći pozitivizam u mome tekstu, volio bi da mi argumentiraš gdje je taj pozitivizam.

            Ako misliš da je citat moje kratke definicije fizikalne teorije i kako se, na kraju dana, provjerava da li su predikcije neke fizikalne teorije točne, dokaz da je tekst pozitivistički, onda imam osnovu da sumnjam u tvoje poznavanje pojma o kojem pričaš. Ili možda ti misliš na nešto drugo kada kažeš “pozitivizam”?

            Ono s čim se slažem jeste to da je duh vremena dobrim dijelom pozitivistički, ali ne slažem se da je nužno takav u čitavoj teorijskoj fizici, dakle kod grupe fizičara koji rade sa teorijskim entitetima, konceptima, kauzalnosti, itd. Ne slažem se da je takav pretežno ni u familiji fizičara koji se bave pitanjima o kojima sam pisao u ovom tekstu (temelji kvantne mehanike). Štoviše, dočim netko piše o temeljima kvantne mehanike, to ti može biti dobar indikator da je vjerojatnost pozitivizma debelo umanjena (no nikad čovjek nije siguran).

            Toliko od mene. Nažalost ne mogu više vremena odvojiti za ovu diskusiju, ali kako je ovo govorno područje dosta malo, ne bih se čudio da se jednom i sretnemo pa uživo to ipak koherentnije nastavimo.

            Nemam ni ja vremena, ali moram odgovoriti na komentare vezane za moj tekst. Možda i hoćemo; šteta što se nisi predstavio, pošto ipak ja pišem pod svojim pravim imenom i prezimenom.

            Sve najbolje!

    2. Петар Бошњаковић

      “Često se znanstvenici zgražaju nad najezdom pseudoznanosti, a ne uočavaju da je sami zapravo hrane svojim trivijaliziranim pozitivističkim pristupom”
      У центар!. На жалост.

  2. Balad

    “Dirac, kao ateist, napada i jedne i druge tvrdeći da nema nikakvoga smisla razgovarati o religiji, zaključujući da su pojmovi kao “Bog” ljudske izmišljotine nevažne za znanost: “Ako smo iskreni – a znanstvenici moraju biti takvi – moramo priznati da je religija mješavina lažnih tvrdnji koji nemaju veze sa realnosti.”

    (Nakon jednog od dugih Diracovih monologa protiv religije, Pauli je dobacio: “Naš prijatelj Dirac ima svoju religiju kojoj je osnovni postulat: Boga nema, a Dirac je njegov prorok!”)”

    Jedan fizičar na:

    http://www.forum.hr/showpost.php?p=61345067&postcount=93

    odgovara na provokaciju:

    http://www.forum.hr/showpost.php?p=61341937&postcount=91

    “znanost (ateizam) ne govori da ima dokaze o ne postojanju božanstava nego da nema uvjerljivih dokaza koji bi dokazali postojanje”

    Ovako:

    “To je nešto kao presumpcija nevinosti u kaznenom pravu. Nitko nije kriv i ništa ne postoji – dok se ne dokaže suprotno. Dokazom se u pravu smatra pravomoćna presuda, a u znanosti rad objavljen u peer-reviewed časopisu. No nijedan dokaz se ne smatra apsolutnim, jer prvi se može oboriti na vrhovnom sudu, a drugi u novom radu objavljenom u peer-reviewed časopisu. Pravo i znanost su vrlo slične djelatnosti.”

    To nije istina! Naime, u pravu je na optuženom ili njegovim apologetima (advokatima) da dokaže svoju nevinost. Tako mora biti i u pogledu tvrdnji o postojanju Boga. Tu tvrdnju ne moraju dokazivati ili obarati fizičari. Nju prvenstveno mora dokazati onaj koji to tvrdi. Prvo bi morao definirati realne mogućnosti potvrde ili obaranja svoje tvrdnje (da Bog postoji), a tek potom bi se neki zainteresirani fizičari mogli pozabaviti njome.

    Dok to netko ne učini, tvrdnja je totalno neznanstvena, i leži u glibu mistike iz kojeg se već tisućljećima ne može izvući na tlo znanstvene provjere, dokazivanja ili opovrgavanja.

    1. Zbunjen

      “Naime, u pravu je na optuženom ili njegovim apologetima (advokatima) da dokaže svoju nevinost.”

      U kom to pravnom sistemu?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

Slider by webdesign