• Čovek odgoneta tajnu nastanka života na Zemlji uzimajuci u obzir i to da je život mogao poteci iz Svemira
• Rešavanje ovog važnog problema pomoci ce bioastronomima u traganju za vanzemaljskim razumnim bicima
Pre vise od tri veka, 1690. godine, cuveni holandski fizicar Kristijan Hajgens u svom delu “Otkriveni zvezdani svetovi” o svrsi istraživanja svemira, napisao je: “Kao putnici u daleke zemlje mi cemo moci bolje da procenimo šta smo postigli kod kuce, znacemo da postavimo prave aršine i da odredimo sopstvene vrednosti svih stvari”.
Sada, kada se pred nama otvaraju zvezdana predvorja, valja na drugi nacin protumaciti Hajgensovu poruku.
Možda bismo mogli reci: “Da bismo dospeli do dalekih zemalja, mi kod kuce moramo da upoznamo što više stvari i da postavimo prave aršine svim našim pregnucima”.
Zato se upitajmo: U kom pravcu treba da upravimo svoj pogled da bismo u beskraju Svemira otkrili život oplemenjen razumom? Šta nam u tome može da posluži kao putokaz? Da li treba nasumicno da tragamo za vanzemaljskim životom osluškujuci “šapate” iz Svemira iz svih pravaca ili da se usresredimo na izabrana podrucja u našoj galaksiji?
Podeljeni stavovi
U tom pogledu naucnici sveta su podeljeni. Svako prema svom “zanatu” i sklonosti bira “najizglednije” puteve.
Jedni smatraju da prednost treba dati radioastronomiji, drugi njenoj starijoj posestrimi optickoj astronomiji, a oni treci nastupaju na najširem frontu oslonjenom na brojne nauke, ukljucujuci i one danas najnaprednije: molekularnu biologiju i genetiku.
Nezavisno od izbora prioriteta, jedno se pitanje namece pre drugih, a to je: Kako je nastao život u Svemiru? Da li je život ovakav kakvog ga mi znamo na Zemlji samo “kosmicka šala”, redak slucaj, ili je on, kako je to starogrcki filozof Demokrit iz Abdere ucio, proizvod igre nužnosti i slucajnosti u Prirodi?
Da bismo pokušali da dodjemo do traženog odgovora, prirodno je da se prvo pozabavimo poreklom i razvojem života na ranoj Zemlji.
Danas je znano da je Zemlja nastala pre 4,6 milijardi godina. Da su u ranoj fazi njenog postojanja o nju udarali brojni asteroidi i manje komete. Zahvaljujući njima ona je stekla svoju atmosferu i vodeni omotač.
Najstariji fosili, dokazi života na ranoj Zemlji, pronađeni su u australijskim stenama. Oni predstavljaju cevaste bakterije koje su živele pre 3,5 milijarde godina. Najnovija otkrića su na videlo iznela i ostatke mikroorganizama na sumpornim naslagama. One su se obrazovale na “morskim ventilima” na dnu okeana pre 3,235 milijarde godina. Budući da pomenute bakterije, kao i mikroorganizmi predstavljaju složenije forme na lestvici evolucije, smatra se da početak života na Zemlji seže u prošlost od oko 4,1 milijarde godina.
Još je slavni prirodnjak Čarls Darvin (1809-1882) pominjao “tople barice” kao kolevke života na našoj planeti, da bi ovu ideju pretvorio u teoriju Rus A. I. Oparin. Prema njemu je u redukcionoj atmosferi u vodi uz prisustvo metana i amonijaka, tj. u “supi” jednostavnih hemijskih materija, dejstvom električnih izboja i drugih zračenja došlo do stvaranja prebioloških molekula – “opeka” buduće žive materije.
Sredinom proslog veka Amerikanci H. Juri i S. Miler, u svojoj laboratoriji, u hemijskoj retorti oponašaju uslove za koje se tada verovalo da su vladali na ranoj Zemlji. Pod dejstvom elektricnih pražnjenja oni u retorti, sledeci Oparinov “recept”, dobijaju amino kiseline, nukleinske kiseline, saharide i neke druge za život važne molekule. Medutim, to nije kraj, vec pocetak price o ovozemaljskom poreklu života.
Vreme ce ubrzo pokazati da je bio u pravu veliki nemački pesnik Šiler kada je rekao: “Samo obilje vodi jasnoći, a u ponoru prebiva istina”.
Postoje ozbiljne zamerke gornjem tumačenju nastanka života na Zemlji, koje bi se kao obrazac moglo preneti i na druge tacke u Svemiru. Jedna od njih je u vezi sa kiseonikom.
Neki naučnici smatraju da je početna sredina (topla barica) bila bogatija kiseonikom. Da je pored kiseonika koji je stvaran u morima zahvaljujući fotosintezi u plavo-zelenim algama, u životnu sredinu dospevao i kiseonik drugog porekla. Naš radijacioni hemicar prof. dr Ivan Draganić je pokazao da su značajne količine kiseonika mogle da se dobiju dejstvom radioaktivnih zračenja na vodu u periodu rane Zemlje. Tako je radioaktivno zračenje odigralo pozitivnu ulogu u početnom razvoju zivota. U prvom redu tu je kao izvor najvazniji radioizotop kalijum-40, a zatim torijumovi i uranovi radioizotopi.
U tom pravcu čudesan je nalaz da su na Zemlji pre dve i više milijardi godina postojali prirodni nuklearni reaktori (milioni takvih reaktora!) koji su radili milionima godina i za to vreme oslobodili veliku količinu radioaktivnog zračenja. To zračenje nesumnjivo je moglo da predstavlja energetski izvor potreban za transformaciju neorganske materije, a istovremeno i “kašiku” koja meša “supu evolucije”.
Daleko radikalnije primedbe izloženoj teoriji stavili su poznati engleski astrofizičar ser Fred Hojl i prof. dr Čandra Vikramasinge. Oni smatraju da je život vanzemaljskog porekla, tj. da je on nastao u Svemiru i da je iz njega, zahvaljujući kometama i kosmičkoj prašini, dospeo do Zemlje.
U nekoliko ranije objavljenih knjiga koje pripadaju žandru naucne fantastike, a zatim i u naucnim radovima publikovanim u najcenjenijoj strucnoj literaturi, Hojl i Vikramasinge su izložili svoje videnje nastanka života u Svemiru i na Zemlji.
“Zrnce života” ili “kosmicko obdanište”
Prema pomenutim naučnicima, “klice života” su postojale još u presolarnoj maglini – materiji iz koje je kasnije nastalo Sunce sa svojim planetarnim sistemom. One su stoga i nošene kometama, te su fragmentacijom i raspršivanjem kometa “posejane” u ogromni prostor.
Komete su “vitlale” prostorima rane Zemlje
Najnoviji naučni nalazi idu na ruku Hojlu i Vikramasingeu. Do sada je u meduzvezdanom i medugalaktickom prostoru otkriven veliki broj složenih molekula i radikala (fragmenata molekula). On se bliži cifri 150! Od njih su preko 75 procenata organski molekuli, od kojih je prilican broj važan za život. Pomenimo da je prvo otkriven molekul vode, a da je jedan od poslednjih – fuleren (molekul koji se sastoji iz 60 atoma ugljenika), koji je izuzetno važan za izgradnju neuronskih mreža u mozgu živih bica!
Na drugoj strani i rezultati eksperimenata naših naucnika iz Instituta “Vinca” dr Ivana i Zorice Draganic sa “kometom u hemijskoj retorti”, izvedeni pre više od 20 godina, govore da su “ciglice života” mogle da nastanu i u kometama. Oni su u laboratoriji simulirali hemijske procese u jezgrima kometa ciji je uzrocnik bilo zracenje.
Ovaj složeni naucni mozaik koji se tice porekla života iz dana u dan dobija sve novije “kamencice”; saznanja dolaze sa raznih strana. Sudeci po najnovijem toku dogadaja, “mozaik” još dugo nece dobiti oštrije obrise. Zato, koliko možemo da tvrdimo da je Zemlja “zrnce života” na beskrajnoj pešcanoj obali, toliko možemo i da verujemo da je ona samo jedan od brojnih “decjih vrtica” u kosmosu.
Zona života
U Suncevom sistemu samo se tri planete – Venera, Zemlja i Mars nalaze u “zoni života”. Suncu najbliži Merkur je u vrucoj zoni, a daleki Jupiter, Saturn, Uran, Neptun i Pluton su u hladnoj. Prema našem postojecem znanju jedino “ostrvo života” je Zemlja.
Najnovija otkrica podzemne vode na Marsu bude nadu da i na njemu postoje, ili su nekada postojali, primitivni oblici života. Nije iskljuceno da njih ima i na Jupterovom satelitu Evropi!
Kovnica elemenata
U svemirskoj “kovnici” iskovana su 92 hemijska elementa, od najlakšeg vodonika do najtežeg uranijuma.
Vodonik i helijum nastali su u prvim trenucima po Velikoj eksploziji u kojoj je stvoren Svemir pre 12 milijardi godina. Ostali elementi zakljucno sa gvoždem stvoreni su u “vatrenim” jezgrima zvezda, a oni još teži pri eksplozijama zvezda-supernova. Pomenimo i to da je covek pomocu akceleratora naelektrisanih cestica na Zemlji dobio vise od 20 veštackih hemijskih elemenata veceg rednog broja od uranijuma i u tome nadmašio po umecu nadmasio zvezde.
Nastaviće se…
Slučajni tekstovi
Učitavanje…
About Vladimir Ajdačić
Prof. dr Vladimir Ajdacić, nuklearni fizicar, rođen je 1933. godine u Beogradu, Jugoslavija. Studirao je na Univerzitetu u Beogradu i Torontu. Naučnim radom bavio se u Institutu u Vinči, Jugoslavija, i u Kanadi, na Univerzitetu Toronta i na McMaster univerzitetu u Hamiltonu. Radio je na razvoju metoda detekcije nuklearnog zračenja i na izučavanju nuklearnih reakcija. Tokom NATO rata protiv Jugoslavije i posle njega osnovna preokupacija prof. Ajdačića je pomoć žrtvama osiromašenog uranijuma. Paralelno sa naučnim radom, duže od 40 godina bavi se popularizacijom nauke.
More Posts (23)
