MILAN M. ĆIRKOVIĆ
Koliko carstava ne znaju za nas!
Blez Paskal, Misli, 207
Uvod: šta je „Velika tišina“?
Ni budućnost nije više ono što je bila, kaže već izanđali kliše. U svom eksplozivnom razvoju tokom proteklih stotinak godina, nauka je odgovorila na većinu „teških“ pitanja koje su postavile ranije filozofske generacije. Jedan od retkih odgovora koji eminentno i bez ostatka pripada budućnosti jeste onaj na pitanje: jesmo li sami u kosmosu? Živimo u doba snažnog bujanja interesa za pitanje postojanja drugih svetova nalik Zemlji i života na njima. Nova multidisciplinarna oblast nazvana– neizbežno ali donekle i ograničavajuće – astrobiologija bavi se nastankom i evolucijom života u njegovom najširem kosmičkom kontekstu. U poslednjih desetak godina ova oblast dobila je na zamahu, naročito
posle definitivne potvrde postojanja planetskih sistema oko obližnjih zvezda 1995. godine. Otkriće ogromnih količina vode na Marsu, Jupiterovom satelitu Evropi i drugim mestima u Sunčevom sistemu ovo su interesovanje značajno podstakli, kao i postepeno shvatanje da u kosmosu možemo naći veliku količinu organskih jedinjenja, što u među zvezdanim oblacima gasa i prašine, što na čvrstim telima kao što su planete, asteroidi i komete. Napredak u razumevanju uslova u kojima je nastao zemaljski život ukazalo nam je – tokom poslednjih nekoliko godina – na značaj dostave ovih organskih materija na ranu Zemlju, kroz sudare naše planete sa kometama i asteroidima, za potonju biohemijsku i biološku evoluciju, bilo u (konzervativnom) vidu dobavljanja jednostavnih organskih supstanci kao što su formadelhid ili glicin bilo u (radikalnom) vidu razmene samih primitivnih oblika života među
ma i malim telima u okviru kontroverzne, ali često razmatrane teorije panspermije.
U okviru razgranatih i raznorodnih astrobioloških istraživanja današnjice posebno mesto pripada onom segmentu koji se već univerzalno označava skraćenicom SETI (od engl. Search for ExtraTerrestrial Intelligence), odnosno potrazi za razumnim životom van Zemlje. Činjenica je da za nas – opravdano ili ne – svaki oblik života koji poznajemo na Zemlji nije ravnopravan, te da jednom sićušnom podskupu živih vrsta, naime onom koji je inteligentan (a u koji, zavisno od stepena antropošovinizma kod individualnih autora, ponekad poredhomo sapiens ubrajamo i čovekolike majmune, te delfine i kitove) pridajemo naročit značaj. U nauci, kao i u širim krugovima pop-kulture oličenim u brojnim naučnofantastičnim knjigama i filmovima, pa čak i rok-muzici, danas nema veće zagonetke niti dramatičnijeg otvorenog pitanja od pitanja postoji li inteligentni život van Zemlje? Brojne studije različitog pristupa i nivoa ozbiljnosti bave se ovim problemom ultimativnog Drugog, možda poslednjim univerzalnim filozofsko-naučnim problemom.
Najznačajniji argument protiv postojanja vanzemaljske inteligencije formulisan je u krajnje neformalnom i anegdotskom kontekstu. U proleće 1950. godine u kantini nuklearne laboratorije u Los Alamosu se
odigrao istorijski ručak, o kome su se kasnije ispredale razne legende. Prema onome što su istoričari nauke, naročito dr Erik Džons, utvrdili kao verodostojno, za stolom su sedeli Herbert Jork, Emil Konopinski, Edvard Teler i Enriko Fermi. Dvadeseti vek – doba ekstremne specijalizacije – nije dao univerzalnijeg fizičara od Fermija – poslednjeg čoveka koji se s podjednakim uspehom bavio i eksperimentalnom i teorijskom naukom, uveo nas u nuklearno doba, krstio neutrine, izračunao broj
klavir-štimera u Čikagu, i uopšte bio sjajna ličnost. (Nema potrebe išta više govoriti ako se zna da se i mi i sve što vidimo unaokolo ne sastoji bez razloga od fermiona.)
Za ručkom se povela reč o letećim tanjirima koji su u to vreme počeli da se viđaju širom SAD, te da li, kada se odbace te senzacionalističke priče, ima razloga za verovanje u postojanje naprednijih vanzemaljskih civilizacija od naše. Kad su pitali Fermija za njegovo mišljenje, on je prvo izbegao da odgovori, a potom je tokom celog ručka nešto žvrljao po salveti, da bi iznenada, usred konverzacije
na neku sasvim desetu temu, postavio prosto pitanje, onu vrstu jednostavnog pitanja čiji značaj samo vrhunski genije može da uoči: Where is everybody? Njegovi prijatelji odmah su razumeli da se pitanje odnosi na vanzemaljske civilizacije.
Fermi nije znao mnogo egzaktnih brojeva, ali je imao onu vrstu osećaja za redove veličine koja karakteriše svakog iskusnog fizičara. Znajući da je Galaksija nekoliko puta starija od Zemlje, i znajući da ima oko stotinu hiljada svetlosnih godina s kraja na kraj, Fermi je zaključio da bi vanzemaljske civilizacije odavno trebalo da su tu, u Sunčevom sistemu i na Zemlji. Naime, pod pretpostavkom da bar neka od njih
ovlada tehnikom međuzvezdanog leta, krećući se čak i skromnom brzinom od 1% brzine svetlosti, bilo bi potrebno reda veličine deset miliona godina da se obiđe cela Galaksija. A sama Galaksija je više nego hi-
ljadu puta starija! Dakle, bilo je vremena da naš Sunčev sistem bude posećen hiljadu puta. Gde su, dakle, oni? Iz njihovog odsustva, Fermi je izvukao radikalni zaključak da je, iz ma kog nejasnog razloga, Zemlja
jedinstvena u Galaksiji. Drugim rečima, sami samo, suočeni sa paskalovskom „Velikom tišinom“. I danas, više od pola veka posle Fermijevog ručka, ovaj silentium universi ostaje najsnažniji i najozbiljniji argument protivnika postojanja vanzemaljskih civilizacija.
Pročitajte više klikom na More…
Nekoliko reči o istoriji: najstarija verzija paradoksa „Velike tišine“ ili Fermijevog paradoksa, iako krajnje komplikovano formulisana i povezana sa specifičnim vidom panteizma, nalazi se kod još jednog genija,
ruskog matematičara, inženjera i vizionara Konstantina Ciolkovskog. Ali ne samo što je on bio po tome, kao i gomili drugih stvari, ispred svog vremena, već je i Fermijev ručak bio relativno brzo zaboravljen i
više puta ponovo otkrivan tek kad je, u skladu sa Zeitgeistom, došlo vreme za to u poslednjoj četvrtini 20. veka. Britanski inženjer Dejvid Vjuing ponovo je otkrio paradoks 1975. godine i lepo ga izrazio: „Sva
naša logika, sama srž nauke, uverava nas da ni po čemu nismo jedinstveni – da oni moraju postojati. A ipak ih ne vidimo.“ Iste godine je Majkl Hart, jedan od razočaranih saradnika na SETI projektima, izveo
prvu detaljne proračune Fermijevog paradoksa i objavio rezultate u Kvartalnom žurnalu Kraljevskog astronomskog društva, što je izazvalo jednu od najdužih debata u istoriji ove drevne naučne organizacije.
Hartov zaključak bio je isti kao i Fermijev: to što ih ne vidimo (ili tragove njihove aktivnosti, poput makroinženjerskih poduhvata koje bi bilo moguće otkriti našim astronomskim uređajima, poput Dajsonovih sfera ili velikih O’Nilovih habitata) znači da ih doista i nema.
Konačno, najekstremniju verziju Fermijevog paradoksa dao je američki fizičar Frenk Tipler u nekoliko izrazito anti-SETI orijentisanih radova iz osamdesetih; ona je i najzanimljivija pošto koristi savremeni
tehnički rečnik, a naročito koncept fon Nojmanovih sondi. Tipler uočava da i u kratkotrajnoj istoriji ljudske astronautike, sonde značajno prethode i nadmašuju domet misija sa ljudskom posadom. Za međuzvezdani slučaj, dodatni sastojak koji dramatično ubrzava stvar jesu samo-reprodukujuće (fon Nojmanove) sonde: mašine koje po dolasku u neki planetski sistem mogu od lokalnog materijala sačiniti jednu ili više svojih kopija koje bi se potom uputile u druge planetske sisteme. Na taj način došlo bi do „lančane reakcije“ ili „epidemije“ fon Nojmanovih sondi koje bi, detaljni proračuni pokazuju, mogle posetiti svaku zvezdu u Galaksiji čak i ako se kreću istom skromnom brzinom, u roku od svega
nekoliko miliona do nekoliko desetina miliona godina, zanemarljivo po standardima astronomskih vremenskih skala. Ovo je još ozbiljnija verzija paradoksa, jer pokazuje da za posete svim planetskim sistemima u Galaksiji nije potrebno izgraditi ogromne flote svemirskih brodova; dovoljna je jedna jedina mašina, samo dovoljno složene konstrukcije.
Ono što Fermi 1950. godine nije mogao znati, ali što mi, posle 2001. godine i sjajnog rada novozelandskog astrobiologa Čarlsa Lajnvivera znamo, jeste kakva je raspodela starosti planeta nalik Zemlji širom Mlečnog puta. I to saznanje bitno osnažuje problem „Velike tišine“. Naime, na osnovu argumenata koji se odnose na brzinu hemijske evolucije materije u Galaksiji i jednostavnih pomoćnih kosmogonijskih pretpostavki, Lajnviver je pokazao da su se zemljolike planete počele formirati pre oko jedanaest milijardi godina, te da je prosečna planeta nalik Zemlji čitavih milijardu osamsto miliona godina starija od Zemlje! Dakle, sad imamo i vrlo konkretnu formu paradoksa: ako smo mi u svemu
tipični – kako nam sugeriše nauka od Kopernikovih vremena – onda je i tipična biosfera otišla skoro dve milijarde godina dalje u evoluciji od nas, te je prosečna vanzemaljska civilizacija isto toliko starija od naše.
Poređenja radi, pre dve milijarde godina na Zemlji su postojali samo najjednostavniji jednoćelijski organizmi, bakterije i arhee. A to su tek prosečne vrednosti – a kod ovoga nas zapravo zanimaju upravo najstarije nastanjene planete!
Suočavanje s rešenjima
„Velika tišina“ je, dakle, izraz tenzije između naturalističkog pogleda na nastanak života, inteligencije i civilizacije plus kopernikansko načelo na jednoj strani, i našeg razumevanja astronomskih prostornih i vremenskih skala na drugoj strani. Naglašavam da je reč o tenziji, ne o konfliktu (stoga je naziv „paradoks“ donekle obmanjujući; držim ga se iz istorijskih razloga). Doista, predloženo je mnoštvo mogućih razrešenja problema – pomenuću ovde nekoliko, a postoji sjajna knjiga Stivena Veba, Gde su svi?, čiji je podnaslov Pedeset rešenja Fermijevog paradoksa (obaška što ima bar 5–6 dodatnih mogućnosti kojih autor u vreme pisanja ili nije bio svestan – ili jednostavno još nikome nisu pale na pa-
met!). Ovde pominjem neke samo kao ilustraciju, a nikako zbog toga što su u pitanju najbolja rešenja:
– Inteligencija se uništi čim otkrije nuklearno/biološko/nanotehnološko/itd. oružje i stoga nikad ne ostvari međuzvezdano putovanje.
– Zemlja je jedinstvena u Galaksiji zato što je tako stvorena voljom natprirodne Sile, te vanzemaljska inteligencija ne postoji.
– Vanzemaljske civilizacije su tu, među nama, ali iz etičkih/ekoloških/političkih razloga žele da ostanu skrivene.
– Vanzemaljske inteligentne zajednice teže da se nalaze ili blizu centra Galaksije ili naprotiv, daleko na periferiji Mlečnog puta, region u kome se nalazi Sunčev sistem je neinteresantan za njih.
– Međuzvezdano putovanje je još daleko teže i skuplje nego što se nama čini, tako da sve vanzemaljske civilizacije „ostaju kod kuće“, razvijajući se u pravcu sve veće minijaturizacije, postizanja individualne besmrtnosti, maksimalizaciji računarskih resursa, uploadovanju svojih umova u računare, ili se jednostavno posvećuju lepim umetnostima i igraju kompjuterske igrice – sve ove aktivnosti mogu lako ostati neprimećene iz daljine.
– Zemlja je jedinstvena u Galaksiji zato što je sticaj okolnosti koji je neophodan za nastanak i evoluciju kompleksnih bioloških organizama, nosilaca inteligencije, proizvod više ekstremno malo verovatnih faktora, te mada je jednoćelijski život veoma rasprostranjen, kompleksni život može da postoji samo na jednoj planeti po galaksiji.
– Vanzemaljske inteligentne zajednice nisu još stigle da dođu do nas, zato što je Galaksija tek od skoro (u astronomskim terminima) gostoljubiva za kompleksna/razumna bića.
Ono što valja razumeti – a nažalost u 99% diskusija Fermijevog paradoksa se ili ne razume ili tek naslućuje – jeste da kakvo god bilo rešenje, ono mora zadovoljavatikriterijum ne-ekskluzivnosti. To znači da mora biti primenljivo na sva mesta i sva vremena širom istorije naše Galaksije podjednako. Tvrditi da se civilizacija na planeti A odlučila da ne kolonizuje Galaksiju je, u nedostatku informacija, plauzibilno. Međutim, tvrditi da se baš isto moralo desiti i nekoliko milijardi godina ranije ili kasnije na planetama B, C, … je nešto sasvim drugo – i više nije prihvatljivo kao ozbiljno rešenje Fermijevog paradoksa! Shodno tome, objašnjenja koja se pozivaju na pojedinačne instance – koja su ekskluzivna – ne treba uzimati suviše ozbiljno.
Čini mi se da se sva prihvatljiva, ne-ekskluzivna rešenja „Velike tišine“ koja se mogu pokazati kao prava mogu grupisati u samo dve osnovne kategorije, samo dva super-rešenja čije su sve ostale prihvatljive hipoteze samo varijante, a koje oličavaju lajtmotiv početka i kraja inteligencije:
1.: scenariji u kojima su uslovi na Zemlji veoma retki, jer je za pojavu kompleksne biosfere i inteligentnih posmatrača neophodan ili natprirodni upliv ili veoma redak sticaj maloverovatnih okolnosti (planeta u nastanjivoj zoni, prava vrsta satelita, tektonika ploča itd.). Ovo je u izvesnom smislu postala nulta hipoteza savremenog diskursa o životu van Zemlje, prema kojoj je SETI lišen ozbiljnijeg smisla. Knjiga Retka Zemlja dvojice istaknutih savremenih astrobiologa, Pitera Vorda i Donalda Braunlija, koja se pojavila 2001. godine predstavlja „bibliju“ ovog pristupa, najodgovornijeg za savremenu krizu identiteta SETI projekata.
2.: neokatastrofički scenariji u kojima je nastanak i uspon života širom Galaksije određen pre svega velikim kataklizmičkim događajima, bilo lokalnim (supervulkani, sudari sa kometama i asteroidima) bilo globalnim (eksplozije galaktičkih gama-bljeskova). Ukoliko su ovi mehanizmi dovoljno razorni i dovoljno učestani, oni će sprečiti pojavu veoma naprednih supercivilizacija (onih milijardama ili čak i samo milionima godina starijih od nas), ali ukoliko istovremeno postaju sve ređi sa kosmičkom evolucijom, mogu objasniti naše postojanje u ovom trenutku galaktičke istorije bez pozivanja na čuda.
Preliminarno, smatram da jedino ove dve osnovne varijante mogu opstati i izrasti u astrobiološke/SETI teorije šireg zamaha. Lično, mnogo mi je bliža neokatastrofička hipoteza, tim pre pošto ona pruža –
ironično – znatno više opravdanja za SETI projekte. U svetlu naših novijih astrofizičkih, ali i planetoloških, saznanja, danas znamo da je svemir mnogo rizičnije mesto za život nego što su ljudi konvencionalno
pretpostavljali tokom 20. veka. Velike katastrofe u više mahova su potpuno preokretale zemaljsku biosferu i dramatično uticale na tok evolucije.
Na kraju perma i početku trijasa (pre oko 251 000 000 godina), nestalo je možda i do 96% svih živih vrsta koje su našu planetu nastanjivale – milionima godina posle tog kataklizmičkog događaja, kopno na Zemlji izgledalo je pusto kao površina Meseca. Vrlo se lako moglo desiti da neka katastrofa u potpunosti uništi život na Zemlji; i to se vrlo lako može desiti u budućnosti. U kontekstu „Velike tišine“, katastrofe koje imaju najviše izgleda da pruže globalno uverljivo objašnjenje su gama-bljeskovi, kolosalne eksplozije koje su u stanju da sterilišu planete nalik Zemlji na skalama koje se mere kiloparsecima, odnosno širom nastanjive zone Mlečnog puta. Posebno privlačna u ovom kontekstu je ideja da su gama-bljeskovi „regulacioni mehanizam“. S obzirom na dobro utvrđenu astrofizičku činjenicu da njihova frekvencija opada s vremenom, mada se danas u galaksiji nalik na našu odigravaju u sporom ritmu od jednog bljeska svakih pola milijarde ili približno godina, u prošlosti su bili znatno češći.
Drugim rečima, u prošlosti je Galaksija bila negostoljubivo mesto za život, dok kako vreme prolazi, ona postaje sve gostoljubivija, kako stopa kataklizmičkih poremećaja opada. Jasno je da ova ideja (koju je pre osam godina prvi sugerisao američki astrofizičar Džejms Anis) daje snažan podstrek SETI projektima – i bez detaljnijih modela, jasno je da treba u okviru ovog scenarija očekivati postojanje značajnog broja meta ovih potraga.
Slučajni tekstovi
Učitavanje…
About Milan Ćirković
Milan M. Ćirković (1971) je naučni savetnik Astronomske opservatorije u Beogradu, vanredni profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu pri Univerzitetu u Novom Sadu i Research Associate na Future of Humanity Institute, Oxford University. Odbranio je doktorat iz fizike na Državnom univerzitetu Njujorka u Stoni Bruku u SAD 2000. godine, gde je prethodno magistrirao iz astro i geo-nauka 1995. godine. Njegovi glavni istraživački interesi su u oblastima kosmologije, astrobiologije i filozofije nauke. Objavio je do sada 5 knjiga i oko 160 naučnih, stručnih i preglednih radova u istraživačkim časopisima i u zbornicima radova sa međunarodnih konferencija. Ko-uredio je antologiju Global Catastrophic Risks (Oxford University Press, Oxford, 2008), koja je pozitivno ocenjena i predstavljena u svim svetskim naučnim glasilima, uključujući Nature i Science. Preveo više naučno-popularnih knjiga na srpski jezik, između ostalog i slavno delo Ser Rodžera Penrouza Carev novi um (Informatika, Beograd, 2001).
Web | More Posts (8)
